U življenju i prakticiranju svoje vjere vjernik se katkada može zapitati o važnosti vršenja Božjih zapovijedi te nerijetko i postavljati pitanja o njihovoj većoj ili manjoj vrijednosti. Drugim riječima, može se dogoditi da će jednu zapovijed prikazati važnijom, a druge pak manje važnima. No evanđelja uče da su isti problem ljudi uvijek imali te da to nisu neka nova pitanja. Tako evanđeoski ulomak stavlja pred vjernike zgodu o susretu jednoga pismoznanca i Isusa te njihovu polemiku o većim i manjim zapovijedima.
Pismoznanac želi doznati koja je zapovijed najveća u Zakonu. Isusov je odgovor očekivan jer on poznaje Pisma i tradiciju židovskoga naroda. Ne stvara samim time neke nove zapovijedi, nego rasvjetljuje nauk koji je već poznat. Nauk je to koji smjera prema dvjema zapovijedima u kojima je sadržana bit vjerničkoga hoda s Gospodinom.
Ljubiti srcem i dušom, ali i umom
Prva zapovijed čovjeka usmjerava na ljubav prema Bogu, i to srcem, dušom, umom i svom snagom. Zapovijed je to koju je vjerni Izraelac primio još u Ponovljenom zakonu u tekstu koji je poznatiji kao »Šema Israel«, odnosno »Čuj, Izraele« (usp. Pnz 6, 4). Ista zapovijed bila je temeljna vjeroispovijesna formula izraelskoga naroda jer se u njoj priznavala jedincatost kulta Bogu Jahvi u odnosu na sve druge tada poznate bogove. Koliko god oni bili poznati Izraelcima, vjerni Izraelac svoju je ljubav iskazivao tek jednomu Bogu, a to je Jahve.
Isti je to Bog koji se u povijesti izraelskoga naroda pokazao kao Živi u svojem činu oslobađanja istoga naroda iz ropstva te darivanjem zemlje koju će Izraelci tek zaposjesti. Stoga nije bilo sumnje da su takvomu Bogu Izraelci dužni dati svoj posluh vjere, odnosno svu svoju ljubav.
Ljubiti Boga Izraelac je bio pozvan prije svega srcem i dušom, a onda jasno i umom. I već tada biva jasnim kako je odnos prema Bogu stvar duha, odnosno nutarnje usmjerenosti na Boga, ali isto tako stvar intelekta, tj. uma. Biblijski pisac kao da želi reći da jedno bez drugoga ne ide. Srce je dakle za biblijskoga pisca prikaz čovjekove nutrine i duboke nutarnje povezanosti s Bogom, a um je prikaz ljudskoga intelekta koji ono što srce vjeruje može i razumski pojasniti.
Poniranja u dubine nauka vjere
Naime, čini se da su upravo oni koji ne vjeruju nerijetko jednostavno oni koji nisu pronašli dostatne i valjane razloge da bi vjerovali jer katkada im se argumenti iz čiste pobožnosti ne čine dostatnima ne bi li i sami postali i ostali vjernici. Osim toga, svatko tko je iole prionuo uz studij teologije znat će kako su vjerske istine brušene tijekom dugih te katkada vrlo kompleksnih teoloških rasprava na brojnim crkvenim koncilima. Na njima su ljudi vođeni ljubavlju prema Crkvi, ali i svojim umnim sposobnostima, nastojali dati valjane razloge vjerovanja. Plodove tih promišljanja vjernici i danas žive ili bi barem trebali živjeti.
Dakle, Boga treba ljubiti srcem i ni u kojem trenutku to nije dovedeno u pitanje, no istodobno je važno zbog istinske važnosti jasnoće nauka vjere biti i čovjek promišljanja te poniranja u dubine istoga nauka vjere. Neki će to zgodno nazvati cjeloživotnim vjerskim obrazovanjem.
Druga zapovijed koja se nameće uz ljubav prema Bogu, a zasvjedočena je još u izraelskom narodu, jest ljubav prema čovjeku. Koliko god je važno ljubiti Boga, na jednak je način važno ljubiti i čovjeka, i to osobito od trenutka Kristova utjelovljenja (rođenja) budući da je time sam Bog pokazao neprijepornu vrijednost svakoga ljudskoga života u tijelu. Dakle, koliko god sam vjernik i marim za svoj odnosu s Bogom, na jednak sam način dužan voditi brigu i o čovjeku jer je on slika toga Boga. I čini se da se nerijetko upravo istinska ljubav prema Bogu mjeri upravo po pravilnom odnosu prema čovjeku, a to se pokazuje u konkretnim okolnostima života.
Gdje je Duh, ondje je istinski mir
Nemoguće je stoga da netko za sebe kaže da ima sebi svojstven intiman odnos s Bogom, a drugoga čovjeka vrijeđa ili degradira u njegovu dostojanstvu. Samim time njegov duboki odnos s Bogom njegovim nezdravim odnosima s čovjekom biva stubokom doveden u pitanje.
Nije stoga bez razloga sam Krist sav Božji zakon sveo na tek dvije zapovijedi, a to su, kako je vidljivo – ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku.
Povezujući te dvije zapovijedi, odnosno živeći ih na konkretan i realan način, čovjek ulazi u istinski mir i blagoslov te biva dionikom kraljevstva Božjega. Naposljetku to će u praksi značiti sljedeće. Molitva i razmatranje Svetoga pisma nužno će me usmjeravati k susretu s čovjekom i izgradnji mira koji će biti plod djelovanja Duha Božjega. Jer gdje je Duh, ondje je istinski mir i ljubav koja stvara zajedništvo djece Božje, ili riječima samoga Krista: »Tko ne sabire sa mnom, rasipa« (Mt 12, 30).
