SREBRNI PLJUSAK Povratak svjetskih doprvaka u domovinu

Zlatko Dalić nije Noa, nisu putovali korabljom, nego zrakoplovom i autobusom, ali počelo je i završilo potopom. Slika jednoga uspjeha. Neka bude što detaljnije zapisana. Bio je petak, 8. lipnja 2018., Hrvatska je u Osijeku igrala posljednju prijateljsku utakmicu, protiv Senegala. Na slavonskoj sparini, onoj u kojoj se znoj slijeva niz ratarska i nogometaška leđa, a komarci ubadaju kao sumanuti – dogodio se originalan scenarij, knjiga snimanja svega što će se događati na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Afrička momčad povela je 1 : 0, približavao se vjerojatan poraz i slavlje pesimista, ali upornošću i karakterom, s golovima Perišića i Kramarića, preokrenulo se u hrvatskih 2 : 1 i optimizam. A poslije pobjede – potop. U Slavonskom Brodu, rodnom gradu budućega hrvatskoga junaka trijumfa nad Engleskom Marija Mandžukića, letjeli su prometni znakovi, pijavica je poharala ulice, izgledalo je biblijski, Noina priča ujedinjena s apokaliptičnim predviđanjima. Rijetko viđen pljusak. Igrači su već sabirali dojmove kada je i slavonsku prijestolnicu zahvatilo nevrijeme. Djelovalo je nebitno, u stilu – naviknuti su igrati po vremenskim neprilikama. Uostalom, nevrijeme je zabilježeno jedino u hrvatskim medijima, najviše zbog zbrajanja štete za napaćene poljoprivrednike.

Točno trideset i sedam dana poslije toga, kada su na moskovskom pljusku, slabijem od brodskoga, 22 igrača hrvatske nogometne reprezentacije i stručni stožer s izbornikom Dalićem primili srebrne medalje – misao se vratila na Slavoniju. Na Hrvatsku. Jer onaj prvi pljusak rijetki su vidjeli, a drugi je, na stadionu močvarnoga imena Lužniki i uz televizijske ekrane, gledao čitav svijet. Milijarda, dvije. Pljusak za vječnost. U lokvi sreće.

Kisnuli su svjetski doprvaci, dostojanstveni u finalnom porazu protiv Francuske 2 : 4. Kisnuli su, znajući da su im ispod neba posljednjih godina samo rijetki davali izglede da mogu proći skupinu, kamoli postati druga momčad svijeta. Kisnuli su, znajući da su srebrni pobjednici. Kada se sve slegne (slijegat će se godinama), pa i pogrješke argentinskoga sudca Nestora Pitane u finalu, ostaje povijest. Na stranu patetika, ranija neutješna tješenja da smo ostvarili dobar rezultat samim plasmanom na veliko natjecanje, stereotipi da nas sreća nije mazila, predrasude o gubitničkom naraštaju, nogometu koji je manje važan od sudskih procesa menadžerima i dužnosnicima.

Ostvaren je povijesni uspjeh, s kojim je i pljusak dobio na važnosti, i oprao tragove svih pljuski koje su upućivane osvajaču Zlatne lopte Luki Modriću i njegovim suigračima. Nestadoše bestraga i transparenti »Sve dabogda izgubili«, »Vi niste Hrvatska«, virtualna vješanja kapetana hrvatske nogometne reprezentacije, otprhnuše (sa srebra, ne i s društvenih mreža, demokracija je) ljubitelji bivše države koji su uživali slaviti uz reprezentaciju vječno biranu po nacionalnom ključu, reprezentaciju koja je umjetno živjela, gušeći od prvoga dana sve prirodno u sebi. Istina, trebao je na tom teškom putu i za kormilo hrvatske »korablje« doći Zlatko Dalić, iskreno reći da Hrvati od svega prave atomsku fiziku, a da je nogomet tako jednostavna igra, u kojoj svaki igrač na svojoj prirodnoj poziciji može napraviti veliki rezultat.

Devet mjeseci simbolično je i vrijeme dolaska novoga čovjeka na svijet, čovjeka kojemu pojedinci osporavaju postojanje u majčinu trbuhu, devet mjeseci borbe da se uvjeri nevjerne Tome da ne treba odustajati od života, od ljepote. Prekinuo je izbornik Dalić drevnu tradiciju da mišiće samopouzdanja steroidno pumpa dvobojima protiv »tradicionalno neugodnoga« San Marina, doveo je na noge svojim klesarskim pomoćnicima Peru, Meksiko, Brazil i Senegal. Dvaput gubili, dvaput pobjeđivali. Naučili. Vidjeli gdje su slabi, što na bočnim pozicijama ne »klapa«; radio je, koliko je vrijeme dopuštalo, na usklađivanju pokreta svih linija obrane i napada, i ukazivao na propuste, osobito protiv južnoameričkih momčadi. I postali su klapa. Najvažnije, autoritet je izbornik izgradio dopuštajući svakomu da bude ono što igrač jest, osobnost u cjelini, s jasnim ciljem da samo pogled vapijućega svjetskoga prvaka, pogled usađen prije prve utakmice, može roditi toga istoga svjetskoga (do)prvaka. Momčad koja je prije čekala posljednji zvižduk sudca protiv Islanda i Finske, mislila da će uspjeh doći sam od sebe, valjda samim prezimenom na leđima, postala je momčad koja do posljednje sekunde želi više, neovisno o rezultatu na semaforu.
Na srebrnoj »autocesti« nije oprošteno napadaču Nikoli Kaliniću, ne samo zato što se zbog »bolova u leđima« nije odazvao pozivu na ulazak u igru, nego zbog ignoriranja zajedničkoga slavlja nakon prve pobjede protiv Nigerije. Zajedništvom otkloniti vječne sumnje, bilo je naslovljeno i u prologu prvenstva, upravo zajedništvom kao zvijezdom vodiljom prema prvoj zvjezdici na hrvatskom dresu. Da, nije se dogodila, ali je postala moguća, i više ni jedan naraštaj hrvatskih nogometaša ne će smatrati da je nemoguće postati svjetskim prvakom. Najveća je to pobjeda izbornika i igrača – može se, zajedno, ujedinjeno.

Jasno da je put, kao i svaki, bio nervozan, bodljikav. Trebalo je koncentracije vrataru Danijelu Subašiću da obrani tri jedanaesterca Dancima u osmini finala i dva domaćinu Rusima u četvrtfinalu, izgrađena je mirnoća Ivana Rakitića da svoje suigrače odvede dalje, čak i kada se to moglo prije, puno prije. Cilj je svijetlio nad njima, cilj na kojem je pisalo – osvajači srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Rušeni su i rekordi. Prvi su put ostvarene sve tri pobjede u skupini, protiv atletske Nigerije, zatim čak i s Leom Messijem rastrojene Argentine, te hrabroga i poštenoga Islanda. Utakmicu kakvu hrvatska reprezentacija nije prošla dva desetljeća, protiv Danske, nisu neutralizirali ni rani pogodak Mathiasa Jørgensena (Mandžukić je svoju momčad za svjetski rekord odmah vratio u igru), ni promašeni jedanaesterac kapetana Modrića nakon kojega bi se inače potonulo, no ne i one nedjeljne večeri u Nižnjem Novgorodu. Dogodio se hrvatski prolazak 7. srpnja u olimpijskom Sočiju i klasična čehovljevska drama s produžetcima i jedanaestercima, protiv čvrstih domaćina iz Rusije, drama nakon koje je Hrvatska ušlameđu četiri najbolje vrste Mundijala. Čak i da se stalo na tome, svatko tko pobijedi domaćina, na bilo kojem natjecanju, zaslužuje poštovanje i lovorike. Jer Rusi su svojega izbornika Čerčesova već uspoređivali s Gagarinom i slali u svemir, a Dalić i njegovi dečki ostali su na zemlji. Čak i Raketa.

Mlada engleska momčad, i otočki kolonijalistički duh (više izražen u medijima, manje u ponašanju vrste izbornika Garetha Southgatea) prizivao je nogometni »povratak kući«, ciljajući na naslov svjetskoga prvaka nakon pedeset i dvije godine. Ali ne znaju Englezi Slavoniju ni približno koliko hrvatski čovjek poznaje Shakespearea. Dogodio im se podcijenjeni slavonski inat 11. srpnja, nogometna »oluja« na stadionu Lužniki, u liku Marija Mandžukića imala je Hrvatska svojega Prospera. Shvatio je svijet s Englezima da Hrvatska nije otok, i surfajući doznao da ima 78 otoka. Proradio je Google, u potrazi za spoznajom – što je, gdje je ta Hrvatska. Ako se zbog nedostatka interneta i zaboravilo na brončanu Hrvatsku sa Šukerom i Bobanom, bežično doba, i kada gubi svoje lice, može lako provjeriti – ima se što vidjeti.

Šetao je Englez u Stingovoj pjesmi ulicama New Yorka, ali možda će jednom barem jedan pokisnuti i u Slavonskom Brodu, kao na početku teksta, i pročitati makar jednu priču Ivane Brlić-Mažuranić, da vidi kako i Hrvatska ima svoje »žalce« za utrku. Nije riječ o naslađivanju, Englezi su ionako veći majstori u tome, ali njihovi reprezentativci mogu mnogo naučiti iz hrvatske lekcije. Napokon imaju momčad spremnu za medalju, no ne u Rusiji, ne 2018. godine. Pobjeda protiv nekada »gordoga Albiona« ostavila je tako »korablju« Zlatka Dalića u ruskoj prijestolnici da čeka i posljednji, 64. susret svjetskoga prvenstva, kao trinaesta reprezentacija u povijesti finala, s nadom da može postati deveta kojoj je uspjelo podignuti »boginju«, zlatni kipić svjetskoga nogometnoga prvaka. Nije išlo. Francuska je cijelo prvenstvo odigrala mudro, prilagođena protivniku, neopterećena ljepotom, makijavelizmom cilja, vođena spretnom rukom zlatnoga kapetana iz »naše i njihove« 1998. Didierom Deschampsom. Čovjek kojemu je Miroslav Ćiro Blažević dao kapetansku vrpcu u »Nantesu«, pun javnih riječi hvale za hrvatski nogomet, prepustio je terensku inicijativu Hrvatskoj, ali Griezmannova simulacija pada kod prekršaja za prvi pogodak i Perišićeva ruka (bila je, ali može se iz prekida i trenirati ciljanje protivnikove ruke za buduća natjecanja) presudile su prvo poluvrijeme, a hrvatska rizičnija igra u nastavku i pobjednika finala 21. svjetskoga prvenstva. Da, i sjajni najbolji mladi igrač SP-a Kylian Mbappé. Tinejdžer, a pjesnik nogometa. Treba priznati i pružiti ruku onima koji brane zlatne francuske boje.

Tuga, ponos, suze, kiša. Srebro oko vrata, nestvarno. Tisuće hrvatskih navijača pratilo je reprezentaciju na licu mjesta, čak i kada su ulaznice izgledale nedohvatno. Strogoća ruske policije pridonijela je doličnomu ponašanju, ali ponos nitko ne trenira, s njim se čovjek rađa i umire. Oni koji su prije zlonamjerno crtali ružnu sliku o Hrvatskoj – ionako nisu vrijedni spomena, osim u ovoj rečenici. Orile se hrvatske pjesme Crvenim i drugim ruskim trgovima, iščekivalo se početak svake sljedeće utakmice, sljedećega od maksimalnih sedam poglavlja nogometnoga baleta, na trenutke boljega i od onoga proslavljenoga u Boljšoju.

Doček u hrvatskoj metropoli bio je logična zaokružena slika prethodnih ruskih mjesec dana. Ponovno produžetci s jedanaestercima, više od 550 tisuća presretnih hrvatskih navijača koji su držali mažoretski špalir od zagrebačke zračne luke »Franjo Tuđman« do Trga bana Josipa Jelačića. Doček je, ruku na srce i s oksimoronom – bio savršen u svojoj nesavršenosti. Neinventivan program, osrednje osiguranje, koje bi u slučaju dolaska američkoga i ruskoga predsjednika sklonilo svakoga prolaznika s druge strane ograde. Moglo se odigrati četiri nogometne utakmice dok su srebrni nogometaši pristigli na svoje odredište, no – kako zamjeriti. Svatko ih je želio dodirnuti, policija je poštivala želju svojih građana, čak su i političari, barem u jednom danu, pali u drugi plan. Napokon nisu morali ručno brojiti potpise i broj hrvatskih građana okupljenih u glavnom hrvatskom gradu, mogli su slušati puls naroda a da ne moraju ništa ni izjaviti u mikrofone. Ili osporavati.

Hrvatski navijači imat će što prepričavati do starosti, naslonjeno na jednako loše organiziran doček brončanih 1998. godine na Trgu Republike Austrije, kada je samo pribranost i dobronamjernost spriječila moguće neželjene scene. Dva desetljeća poslije zakazale su i moderne tehnologije; sve je u zagrebačkoj večeri 16. srpnja djelovalo analogno, sporo, pretpotopno. Ali ništa nije moglo umanjiti hrvatsko slavlje, želju da se otpjeva »Lijepa li si« s Markom Perkovićem Thompsonom, ma koliko tu pjesmu gušili, preskakali, omalovažavali. Potiskivati želju za slobodnom i neovisnom Hrvatskom mnogo se puta kroz povijest obilo o glavu, rađajući frustracije i neuspjehe. Ako je grijeh slaviti dostojanstveno, uz poštivanje svih naroda i narodnosti, poštivanje svih pobijeđenih suparnika, onda Hrvatska može imati trajni problem.

Svanuo je neizbježno i utorak nakon nezaboravnoga dočeka, problemi su ostali, i njima valja pristupiti sustavno, dalićevski, prateći stručno koliko koji »igrač« može dati na svojoj poziciji (čitaj: položaju) kako bi se homogenost zamišljenoga pretočilo u javu uspjeha. Kao što se pobjedničke oslobodilačke akcije Oružanih snaga RH proučavaju na američkim vojnim učilištima, tako se i dalićevski pristup Svjetskomu prvenstvu može predavati ex cathedra u športskim almanasima. Neponovljiv je. Doista jest. Reprizu nitko ne može nacrtati, ali parametri skromnosti i poniznosti, utkani u sve reprezentativce, neka ostanu trajnim zalogom mogućega ponavljanja vrhunskoga rezultata. Možda već i za dvije godine na Europskom prvenstvu, zašto ne? Činjenica je da biologija radi svoje, neizbježan je silazak sa scene Modrićeva naraštaja, no njihovo iskustvo, natopljeno ranijim bolnim porazima, poslužit će onima koji ostaju. Oni će, bez nametanja pritiska, samo trebati ponijeti odlike svojih prethodnika. Netko će od njih jednom pobijediti i Francuze.

I da ne bude zaboravljeno, nakon svega, uz dolazak autobusa s četiri sata najsretnijega kašnjenja u voznom redu – počela je kiša. Najprije lagana, ona uz koju ne treba kišobran, a zatim i pljusak. Ako se tko i našalio s hrvatskom predsjednicom i njezinim ponašanjem tijekom ceremonije dodjele medalja, u ponedjeljak je u Zagrebu mogao osjetiti kako je kisnuti uz srebrnu medalju. Neprocjenjivo. Neopisivo. Jedna se kiša vratila na početak, i opet sunce srebrnoga sjaja. Sunce za sve hrvatske krajeve, hrvatskoga čovjeka koji pati, muku muči da sastavi kraj s krajem. Jesu, nogometaši su materijalno osigurani, no tko ne bi mijenjao materijalno za jednu sekundu osjećaja bivstvovanja na krovu svijeta. Znajući da nitko ništa ne poklanja, da su vlastite ruke i noge omogućile ono najvrjednije. Vjeru. Vjeru da se na kraju dana, kako većina hrvatskih reprezentativaca i čini, zahvali Gospodinu na svemu darovanom. Zahvali i na kiši.