– Pa Vilko moj dragi, čitam tu tvoju rubrričicu, pa gdje ti je vjerra nestala? – »vrteći« jezikom »R« kao da joj je sedam, a ne sedamdeset, moja me draga prijateljica Tonica kori dok se vozimo s nekoga ljetnoga poetskoga »zgubidanljenja« u svojstvu dragovoljnih neplaćenih suizbornika literarnoga natječaja sličnih takvih zaljubljenika u lijepu riječ, koja »srca otvara«, ali joj se lisnice opiru. – Nije ni čudno, Vilko, da te nikad ne stave na koncilski »fejs« kad ti baš o svemu i stalno mračiš!
– A što ću, Tonice, kad sam već star i jadan… – odgovaram dok vrtim »Forda« po zavoju, zabrinut više ne će li moja doktorica dojaviti policiji o vrtnji vijuga vratne mi kralježnice.
– Kakva crna starost te spopala? Pa ti imaš jedva koju preko šezdeset! A nemaš ni vjere ni vjeronauka, zar ne znaš da u Knjizi Postanka, glava šesta, redak treći – zna sve načitana Tonica – lijepo piše kako je Jahve rekao: »Čovjek je tjelesan, pa neka mu vijek bude stotinu dvadeset godina!« To ti onda znači, čista matematika, da je mladost sve do 40., srednja dob od 40 do 80, a tek ono što preostaje do 120. je starost! Zato, daj se opusti! Malo vedrine, vidiš kako su nas i ovi pjesnici danas lijepo primili. Onaj glavni organizator, predsjednik ogranka, čak nam je i sendviče priredio! Baš mi se svidio, ali mi je nekako »balav« za prredsjednika, ha?
– Ha, čuj… u »srednjim godinama« je kao i ti! On četrdeset i jednu, ti sedamdeset i jednu… Vršnjaci!
– E, jesi se… Cinik jedan! Ne muče mene nikakve godine! Mogu se još i penjati, i vrt kopati, a kamoli pjesme na računalu tipkati! Muči mene mizerna mirovina! Za jednu profesoricu, hajde, učiteljicu, ovako ili onako, učila sam i buduće doktore, i sabornike, poduzetnike… i »razbojnike«. One koji su mi odrredili tu bijedu!
– No, pa što se sekiraš, danas se bar može raditi sve do grobne jame. Čak i ti, u mirovini možeš se zaposliti na 4 sata, a dobivat ćeš i plaću i cijelu sadašnju mirovinu! – tješim ju i potičem.
– Maaa… a tko će me prrimiti sa sedamdeset?
– Čuj ju sad!? Pa napisat ćeš u molbi kako si me maločas učila: »Žena srednje dobi traži posao«… Tko će ti odoljeti? – nasmijah ju gotovo do suza, pa se počeh praviti pametan. – Ipak su neke riječi Svetog pisma više slikovite nego stvarne…
– Ne, ne, pogotovo te ne! Može se, moglo bi se do 120. živjeti, samo da se živi ljudski! – odlučno me prekine. – Nemam ja »stare godine«, prije će biti da su nekima »zastarjele« biblijske riječi! Kao, recimo, i one iz Prve Korinćanima, da »ni preljubnici, ni muškoložnici ne će baštiniti kraljevstva Božjega«, jer neki dan čitam kako je neki kardinal rekao da bi trebalo preispitati crrkveno učenje o homoseksualnosti!?!
– Ma nije to valjda pravi kardinal?! – odgovaram, ne znajući ni sam glumim li nevjericu. – Bit će da je to ona ptica zvana crveni kardinal! Pjevica je pa je valjda naučila ponavljati za drugima neke najpopularnije riječi?
