Za roditelje ne postoji gora vrsta scenarija od onoga koji su nedavno proživjeli roditelji iz osnovne škole u Prečkom, kada je posljednjega dana prvoga polugodišta u školskoj zgradi u petak 20. prosinca ubijeno jedno dijete te su ranjeni učiteljica i još nekoliko osnovnoškolaca. Ugroza na život i dobrobit vlastitoga djeteta i najotpornije ljude »izbacuje iz tračnica« tako da su mnogi u blagdanskim danima doveli u pitanje sve činjenice i pretpostavke koje su podrazumijevale sigurnost i opuštenost u svakodnevnom životu. Stoga je i župa u Prečkom nedavno udružila snage sa psiholozima kako bi pomogla župljanima nakon proživljene traume.
Kako je trenutak tragedije odmicao, a približavao se početak drugoga polugodišta i povratak djece u školske klupe, u nekih je roditelja i učenika ponovno oživio osjećaj straha i zabrinutosti. Važno je jačanje psihološke otpornosti u takvim teškim situacijama, napominje psihologinja i psihoterapeutkinja Ivana Jurić, voditeljica centra »Izvor« te volonterka u Udruzi za zaštitu i promociju mentalnoga zdravlja »Vivo«.
Ivana Jurić: »Važno je da se mi odrasli povežemo sa svojim točkama stabilnosti. To mogu biti neke naše unutrašnje snage koje smo imali prilike razviti do sada noseći se s prethodnim životnim izazovima. Nama vjernicima to može biti iskustvo molitve i potpore koja dolazi od Boga«
»Roditelji i djeca u Prečkom doživjeli su traumatski događaj koji je u njima aktivirao kriznu reakciju. Ovdje je riječ o iskustvu krize, koje uključuje stanja proživljavanja vrlo intenzivnih osjećaja straha, bespomoćnosti, ranjivosti i ljutnje. Navedene emocionalne reakcije zapravo nam pomažu nadvladati nelagodu i vratiti se u stanje ravnoteže. U odraslima takve situacije aktiviraju sjećanja i asocijacije na različite vrste mogućnosti i scenarija. Neke su proživljavali ranije u životu, a za većinu njih zapravo znaju iz iskustava drugih ljudi«, kaže psihoterapeutkinja Jurić.
Olakotna je okolnost u toj tragičnoj stvarnosti da se djeca u takvim situacijama najčešće oporavljaju puno brže od odraslih. »Zbog znatno kraćega životnoga iskustva djeca su imala manji broj prilika biti izložena različitim pričama i iskustvima drugih ljudi, što ih čini otpornijima upravo na zastrašujuće ideje o tome što se sve moglo dogoditi te koji su sve budući rizici i opasnosti u svijetu u kojem žive. Djeca se tu puno efikasnije oporavljaju, a posebice ako u periodu oporavka imaju iskustvo potpore od smirenoga, konstruktivnoga, zreloga roditelja.«
Konstruktivno rješenje
Upozorila je da je važno da odrasli budu svjesni kako svojim katastrofiziranjem ne bi smjeli dovoditi djecu u još veći problem od onoga kojemu su bila izložena. Zato je potrebno da odrasli »reguliraju« svoje osjećaje. Pitamo našu sugovornicu na koji način to učiniti, da se smiri svojevrsna psihoza koja se osjeća u društvu.
»Svoje strahove možemo ‘regulirati’ tako da izvan prisutnosti djece govorimo o tome što nas muči s osobama od povjerenja. Da se povežemo s najbližima tako da se odmaknemo od intenzivnih i ponovnih proživljavanja traume kako bismo umirili i opustili svoj živčani sustav te kako bi mozak mogao ponovno profunkcionirati na adekvatniji način. U suprotnom ćemo ostati u stanju opetovanoga prežvakavanja stresa i osjećati se vrlo frustrirano i bespomoćno, a konstruktivno rješenje i reakcija bit će ometeni ili u potpunosti onemogućeni. Važno je da se mi odrasli povežemo sa svojim točkama stabilnosti. To mogu biti neke naše unutrašnje snage koje smo imali prilike razviti do sada noseći se s prethodnim životnim izazovima. To mogu biti odnosi i poruke, potpora ljudi koji nas dobro poznaju. Ti ljudi mogu nas upravo podsjetiti na naše kapacitete, posebno u kriznim situacijama. Konačno, to mogu biti i neke snage koje nadilaze nas ljude i ‘ljudsko’, u psihologiji se nazivaju transpersonalnim snagama. Nama vjernicima to može biti iskustvo molitve i potpore koja dolazi od Boga, za osobe koje nisu vjernici to može biti kontakt s prirodom, umjetnost i sl.«, poručuje psihologinja Jurić.
Poruke koje su se prvoga dana novoga polugodišta 7. siječnja mogle čuti bile su uvelike usmjerene na sigurnosni aspekt zaštite škola, a naša sugovornica kaže da i te informacije mogu biti korisne u ponovnoj uspostavi povjerenja u sustav. No ističe da je roditeljima puno korisnije i svrhovitije usmjeriti se na odnos s djetetom.
»Dopustiti sebi činjenicu da se nalazimo u krizi te da je potrebno vrijeme i trud da bismo se uzdigli iz te situacije te da bismo iz nje narasli, jer svaka kriza koju uspješno svladamo nosi novo iskustvo životne snage i samopouzdanja. Važan je korak nakon umirenja i opuštanja uspostaviti kontrolu nad svakidašnjicom. Od svakodnevnih poslova i aktivnosti koje mi obavljamo do aktivnosti koje će dijete obavljati. Dobro je napisati plan dana, staviti ga na neko vidljivo mjesto i s vremena na vrijeme mu se vratiti kako bismo se podsjetili. U kriznim stanjima često se teško koncentriramo i fokusiramo, a to je način da si u tome pomognemo. Djeca vole ‘rituale’, što znači da se određene aktivnosti, makar i najjednostavnije, provode svakoga dana u isto vrijeme jer tako imaju osjećaj važnosti i moći. Zvuči banalno, ali vrlo je efikasno u takvim situacijama. Osim toga, nepredviđene događaje – pa čak i pozitivne! – treba svesti na minimum i izbjegavati ih.«
Stabilizacija nakon traume
U svakom slučaju osjetljiv trenutak za djecu i roditelje bio je povratak na nastavu, a tada je važno iskreno i konstruktivno komunicirati s djecom. Naša sugovornica pruža niz konkretnih savjeta kako postupati: davati točne informacije, upute i korake kako postupati u određenim situacijama; kratko objasniti djeci korake kako i što će se događati na dan polaska u školu; dati informacije i činjenice o sigurnosti, o tome tko će ih paziti i čuvati dok budu na nastavi. »Ako dijete bude reagiralo otporom prema odlasku na nastavu, treba smireno i strpljivo tomu posvetiti dovoljno vremena, dati djetetu i sebi dovoljno prostora za komunikaciju i objašnjavanje što i kako reagirati. U situacijama dužega otpora ili odbijanja odlaska na nastavu treba potražiti stručnu pomoć.«
Upravo su zato roditeljima i djeci iz OŠ Prečko u suradnji sa župom Presvetoga Trojstva i tamošnjim župnikom Tomislavom Šagudom Udruga za zaštitu i promociju mentalnoga zdravlja »Vivo« i psihologinja Jurić ponudili besplatan program potpore obiteljima koji provode educirani stručnjaci. Riječ je o programu koji se provodi na volonterskoj bazi te nije financiran ni od koje državne ili gradske institucije. Financiran je entuzijazmom i duhom zajedništva stručnjaka koji žele pridonijeti i poduprijeti sugrađane u teškoj situaciji. »Temelj ‘programa stabilizacije nakon traume’ ponovno je povezivanje traumatizirane djece i njihovih roditelja. Time se osnažuje i aktivira njihov najvažniji resurs psihološke otpornosti, privrženost. Program se koristi igrom kao primarnim jezikom djece, kojom se u djece i roditelja potiče razigranost, kao i ciljana stabilizacija i osjećaj sigurnosti. Program je u potpunosti neinvazivan i siguran za djecu. Roditelji koji su uključeni u program prolaze i kroz psihoedukativni dio programa koji pokriva teme stresa, traume, oporavka, privrženosti i uloge igre.«
Unatoč ranjivosti, smjelo u nove životne izazove
