– Što, kažeš da se Luka vratio s vjeronauka zato što ih je došlo samo troje pa im velečasni rekao da dođu idući put? – dovikujem ženici Jelici u kući, upravo dok Debeli sjeda za moj stol, neslužbeno otvarajući novu sezonu serijala »život pod strehom«.
– Da. Valjda se i djeci već pobrkalo od svih tih praznika koje imaju – tumači Jelica, već noseći kavicu i dvije male ljute – pa su samo tri šestaša došla, i što će velečasni s njih tako malo… – I, nije to vjeronauk, nego župna kateheza, ti bi to morao znati!
– Ma to je sve isto! Ili je bar trebalo biti! – odgovaram starački čvrsto, ne mareći što je netko »pošemerio« pravi svijet. – A o tome što je »malo«, a što »puno«, imam ja svoju priču… I ispričat ću je ponovno, koliko god ti, Jelice, kolutala »okicama«! Ukratko, dok sam išao na vjeronauk u »Palmu«, unatoč komunizmu bilo nas je tamo na desetke, ma i na stotine! Na prvoj pričesti, u bar deset rundi po desetero, pristupali smo do klecala pregrade pred velikim oltarom! A onda, u mom petom razredu, mama je »dobila« (još ga danas otplaćujem) socijalistički stan, pa smo se preselili u prigradsku radničku župu s crkvom više nalik tvorničkoj hali nego hramu Božjemu. Kao pravi mali »ježuit« odmah sam pojurio na vjeronauk, prema rasporedu s crkvene ploče. Kad tamo, u župnom dvorištu tek dvije cure, a do zadanoga vremena »kapnula« su još dva fakina. Bio sam uvjeren da ne će biti vjeronauka, ali kad se pojavio kapelan Valent, posjeo je nas petero i održao slovo kao da nas je sto dvadeset i pet! Pa tako opet idući tjedan, i idući, i… Još i sada pamtim kako je znao reći: »Ovaca je puno, ali stado je uvijek malo.« E, takvih nam fali! A ovima sada, valjda je »ispod časti« govoriti za troje, dok ih vjeroučiteljica u školi ima dvadesetero?! No, komu se ne će tako »malo stado«, uvijek može imati veliko, stado starih! Neka drži vjeronauk za stare, ako su nam mladi i djeca već »po irskama i finskama«. Nas je, Bogu hvala, puno! K tomu, dosta nas je s rupama u vjeronaučnom znanju, izbušenima komunističkim i marksističkim jednoumljem. Bit’ ćemo mi supervjeroučenici, mirni i tihi. Samo neka nas stave na toplo, odslušat ćemo mi i cijeli »blok-sat« vjeronauka! Stado staro…
– Još ak’ nam da malo narezaka, bumo vjeroučitelja doveli na glas svetosti! Ha, ha! – grcajući od smijeha do riječi dođe i Debeli. – Šalu na stranu, ali skroz si u pravu, stari! Bolje bi to bilo nego ovo kaj se događa. Jeste vidjeli na našem »minimarketu« vel’ki plakat? Zapošljavaju sve živo, i nas penziće! Nude nam poslove od spremačice do poslovođe, široko nam polje! A ni metar od toga plakata drugi na kojem su tri fotke i detaljan opis jednoga »muža, tate i djeda koji je nestao i moguće da je dezorijentiran«. Pa si mislim: traže ga, a on… možda negdje zarađuje?! Možda se išao zaposlit’ pa se sad ne zna doma vratit? Zato, slažem se s tvojom vizijom, Vilkec! Bolje nam je u ovoj dobi ić’ na vjeronauk, počet’ zarađivat za nebo…
