Mnogi ljudi danas žive u uvjerenju da je s napretkom tehnike i medicine »samo nebo« postalo granica za očekivani životni vijek. Statističkim se brojkama o rastu očekivanoga životnoga vijeka hrani progresivni optimizam i zanemaruju podatci o kvaliteti, pa i sadržaju života. Statistička pobjeda dugovječnosti modernomu čovjeku postaje redoviti argument kojim se prekida svaka rasprava i svaki prigovor o ugrozama kojima je izložen čovjek: plastika u hrani, lijekovi u okolišu, kemikalizacija prirode i dnevnoga boravka, pesticidi, E-brojevi, ovisnost o mobitelima i antibioticima, zaštitne maske…
Broj je godina ograničen?
Dok je očekivani životni vijek ljudi prosječna vrijednost podložna statističkim manipulacijama i nejasnim kriterijima, životni je vijek (približno) maksimalan broj godina koje čovjek može doživjeti. Ono što tvrde poznavatelji povijesti medicine i demografije – životni se vijek ljudi nije mijenjao tisućama godina. I u davna vremena postojali su dugovječni ljudi, oni koji su »doživjeli stotu«, kao i danas. Walter Scheidel, profesor sa sveučilišta Stanford i poznavatelj starorimske demografije, tvrdi: »Nasuprot očekivanomu životnomu vijeku koji je statistički konstrukt, životni se vijek ljudi uopće nije promijenio.«
Statistička magla
U moderna vremena veći se broj ljudi uspijeva približiti gornjoj granici, ali ta se granica ne pomiče. Usprkos razvoju medicine životni vijek nije fleksibilna kategorija. S druge strane očekivani je životni vijek podložan promjenama, može rasti i padati. To ovisi o stilu života, o higijeni, o ratovima, zdravlju društva, ljudskim pravima, o prehrani, o genetici… No to je samo statistička brojka, koja često zavarava. Tako, na primjer, ako u nekoj četveročlanoj obitelji jedno dijete ne doživi prvi rođendan, a drugo dijete živi 70 godina, očekivani životni vijek te male »dječje« zajednice iznosi 35 godina.
Antička dugovječnost
Zbog takvoga matematičkoga načina računanja očekivanoga životnoga vijeka mnogi ljudi misle da je u stara vremena čovjek u prosjeku živio do svoje tridesete ili četrdesete godine.
Momak se od tridesetak godina u staroj Grčkoj smatrao starcem!? Sačuvani podatci, naprotiv, dokazuju da su naši predci uredno živjeli dugovječne živote. Još u prvom stoljeću Plinije Stariji objavio je popis dugovječnih sunarodnjaka: konzul Valerius Corvinos živio je 100 godina, Terencija, Ciceronova žena, živjela je 103 godine, a plemkinja Klodija doživjela je 115 godina i rodila 15 djece.
Naravno, sačuvani se podatci odnose samo na poznata antička imena o kojima postoje vjerodostojni zapisi. Ralph Moss, poznati liječnik i autor uspješnice »Industrija raka«, usporedio je podatke o rođenju i smrti 50-ak antičkih imena i 50-ak modernih nobelovaca te je zaključio: »Očekivani je životni vijek tih elita gotovo isti!« Pritom treba podsjetiti da antička elita nije imala uređaje za klimatizaciju ni pristup magnetskoj rezonanci, ali nije imala ni glifozat u kruhu.
Starci (ni)su rijetkost?
Sačuvani podatci iz davnih vremena pružaju zanimljivosti o odnosu ljudi prema mladosti, starosti i godinama života. Tako starogrčki pjesnik Heziod savjetuje mlade: »Muškarac se mora ženiti kada je ne mnogo mlađi od tridesete i ne mnogo stariji od tridesete.« U starom Rimu konzul je mogao postati tek patricij koji je navršio 43 godine. Dobna granica za kandidata za američkoga predsjednika je – 35 godina!
Plato ili inverzija?
Prema službenim podatcima već godinama se u zapadnim državama ne bilježi produljenje očekivane duljine života, uočen je statistički zastoj dugoga života, a mnogi poznavatelji javnozdravstvene situacije najavljuju i inverziju – smanjenje očekivanoga životnoga vijeka. S nadolaskom novih generacija, novih stilova života i novih ekoloških poraza mnogi računaju i tvrde: očekivani životni vijek današnjih mladih generacija bit će kraći u odnosu na njihove roditelje.
