Na početku Domovinskoga rata, 30. kolovoza 1991., Vlado Gotovac održao je govor pred tadašnjom Komandom 5. vojne oblasti u Zagrebu. Obratio se u tom trenutku generalima JNA koji su se još nalazili u zgradi Komande, majkama koje su se okupile sa zahtjevom da se njihovi sinovi, koji su u jugoslavensku vojsku otišli služiti vojni rok prije početka rata, puste svojim kućama i, naposljetku, obratio se hrvatskomu narodu – kako onda, tako i danas: »Oni imaju obraza da, zaposjevši sve naše svete građevine, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj! Oni nam prijete da će na odlasku sve uzeti, sve odnijeti. Oni nam kažu da će iza sebe ostaviti samo pustoš. Pa mi znamo da će otići jedino s onim što će ukrasti jer nikada ništa drugo nisu ni imali. (…) Oni će, prijete, uzeti sve. A pitam ja tu gospodu: gdje su i čime su stekli pravo na bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina? Koji su njihovi gradovi? Koji su njihovi dvorci? Koje su njihove palače? Neka slobodno uzmu sve što je njihovo. A mi dobro znamo da oni ništa nemaju! Oni se ne boje uništavanja jer se njima nema što uništiti! (…) Mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju domovinu, svoju naciju. Neka nas puste na miru!«
Taj Gotovčev govor smatra se biserom u povijesti hrvatskoga govorništva i bilo bi ga poželjno promatrati i analizirati u kontekstu trenutka u kojem je izgovoren. Stoga je neshvatljivo i civilizacijski poražavajuće kada jedan takav govor nakon više od 30 godina od svoga nastanka i nakon više od četvrt stoljeća od završetka Domovinskoga rata može tako precizno i tako jasno opisivati sadašnji trenutak u kojem ni Jugoslavije, ni Komande, ni generala u njoj više nema, ali je zato ostala ta, očito, vječna potreba posezanja za onim što pripada drugomu.
Već treći put u posljednjih desetak godina Srbija svojata književnost i kulturno naslijeđe Dubrovnika; isto ono naslijeđe koje je početkom devedesetih svim silama nastojala uništiti, zapaliti, zatrti.
Naime, srbijanske su zakonodavne vlasti 23. prosinca 2021. izglasale »Zakon o kulturnom nasleđu« prema kojem »staru i retku bibliotečku građu čine izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom«. To bi značilo da svi dubrovački književnici, okrunjeni stvaralaštvom Marina Držića i Ivana Gundulića, imaju dvojno književno državljanstvo – i hrvatsko i srpsko. Činjenica je da »srpska književnost nema pisanih djela na svom narodnom jeziku do pojave Dositeja Obradovića« (18./19. st.), »a taj svoj nedostatak žele popuniti prisvajanjem Držića i Gundulića, odnosno djela naše književnosti koja je umjetnički put na svom, hrvatskom jeziku počela s »Juditom« Marka Marulića 1501. godine«, pojasnili su iz Ministarstva kulture i dodali kako se »spominjanje 1867. odnosi na godinu službenoga prihvaćanja pravopisa Vuka Karadžića, što može dovesti do potencijalnoga negiranja hrvatskoga identiteta brojnih pisaca jer su po Vukovoj jednadžbi svi štokavci Srbi«. Zanimljivo je i to da se od prošle školske godine u srbijanskim udžbenicima uči kako su južnoslavenski jezici srpski, slovenski, makedonski i bugarski, a hrvatski je jezik samo jedan od naziva za srpski. Razumnu čovjeku cijela ta priča može djelovati kao scenarij neke crnohumorne parodije i/ili groteske pa se možda u prvim trenutcima malo i nasmije, međutim s daljnjim odmatanjem filmske vrpce postaje jasno kako je sve ono što se činilo fikcijom zapravo realnost u kojoj onda zamire smijeh i postavlja se pitanje jesu li Srbi napokon dokazali Hrvatima, kada se već Hrvati sami sa sobom o tome ne mogu dogovoriti, da je Hrvatskoj potreban zakon o jeziku.
Dosadašnje inicijative (1995., 2010., 2011., 2013., 2017.) vezane uz donošenje zakona o hrvatskom jeziku nisu urodile plodom, bile su redom odbacivane i proglašavane nepotrebnima. Prof. dr. Mario Grčević s Odsjeka za kroatologiju Fakulteta hrvatskih studija svojedobno je zapisao da se zakon o jeziku više ne smije odgađati, navevši da danas u Hrvatskoj postoji 30 minijaturnih jezičnih zakona, stoga bi svrha toga »krovnoga« zakona bila sažimanje svega bitnoga na jednom mjestu. Takvi zakoni u zemljama Unije, na koje se Hrvatska prigodničarski voli pozivati, postoje već u Francuskoj, Švedskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Sloveniji, Mađarskoj, Estoniji, Litvi, Latviji, Belgiji, Finskoj, Švicarskoj (na razini kantona), Španjolskoj, Irskoj te na Malti. Svaki od tih zakona uvjetovan je jezičnim specifičnostima pojedine zemlje, ali ni jedan »ne zadire u jezik privatne komunikacije i ne isključuje prava jezičnih ili nacionalnih manjina«, stoga bi se i primjena takvoga zakona u Hrvatskoj ograničila isključivo na njegovu službenu i javnu uporabu: »Ako se u Republici Hrvatskoj želi uvesti reda u službenu i javnu uporabu hrvatskoga jezika, bit će potrebno donijeti zakon o hrvatskom jeziku kojim će se razraditi ustavna odredba o njegovoj službenoj uporabi. Taj zakon ne će i ne smije ograničavati umjetničku i inu slobodu izražavanja bilo kojega pojedinca ili biti usmjeren protiv jezične varijacije!«
Dr. Grčević je, uz akademike Augusta Kovačeca, Stjepana Damjanovića, Mislava Ježića i jezikoslovca Tomislava Stojanova, član radne skupine Matice hrvatske koja je već počela s radom na pripremi nacrta zakona o hrvatskom jeziku. Iz Matice najavljuju da je plan dovršiti nacrt zakona do ljeta ili jeseni te ga predstaviti Saboru. »Ovaj događaj (donošenje ‘Zakona o kulturnom nasleđu’, op.a.) samo potvrđuje koliko je važna naša skrb o našem jeziku i koliko je bila dobra nedavna odluka Matice hrvatske kada smo osnovali Radnu skupinu za izradu nacrta Zakona o hrvatskome jeziku. Sama ideja, uz brojna odobravanja u javnosti, izazvala je i nekoliko oštrih napada i nerazumijevanje, uz retoriku sličnu onoj iz 1967. kada je donesena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, pa čak i onu iz siječnja 1972. godine kada je započelo nemilosrdno gušenje Hrvatskog proljeća. Kada nacrt Zakona bude izrađen i predstavljen javnosti, argumentirana kritika bit će dobrodošla. Za sada, napad na samu ideju izrade Zakona o hrvatskom jeziku izaziva zebnju i nelagodu, pogotovo kada znamo da gotovo svi narodi u Europi imaju slične zakone, a naši se susjedi uporno i nadalje bave svojatanjem naše književne baštine. Vrijeme je da osvijestimo jednostavnu istinu: budemo li imali samopoštovanja, i drugi će nas poštivati«, zaključuju u Matici.
Neka od negodovanja o kojima se govori u priopćenju Matice hrvatske dolaze iz smjera Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. »Ja sam itekako zainteresiran za zaštitu hrvatskoga jezika, za njegovu pravilnu upotrebu, za njegovo proučavanje, poučavanje, za objavljivanje radova, ali kad govorimo o zakonskoj regulativi upotrebe hrvatskoga jezika, nužno moramo govoriti i o izvjesnim kaznama koje dolaze sa svakim zakonom jer kaznene su odredbe dio svakoga zakona. Meni je potpuno neprihvatljivo kao lingvistu i govorniku hrvatskoga jezika da se bilo koji govornik hrvatskoga jezika kazni pa makar i jednom lipom za pogrešnu upotrebu hrvatskoga jezika. Jesam za to da se zaštiti hrvatski jezik, ali ne kroz zakon da se jednim takvim zakonom oduzima jeziku prostor slobode«, rekao je ravnatelj Instituta Željko Jozić. Akademik Josip Bratulić izjavljuje da je hrvatski jezik živ i da mu ne trebaju zakoni, a novinarka Sanja Modrić da je zakon koji najavljuje Matica hrvatska budalaština te da se novac umjesto u izradu zakona uloži u kulturu.
Jezik je živa tvorevina i tu činjenicu ne osporavaju ni oni koji pozdravljaju izradu zakona ni oni koji smatraju da prostoru hrvatskoga jezikoslovlja takvo nešto uopće ne treba. No nakon samo nekoliko izdvojenih kritika još neispisanoga, nego samo najavljenoga zakona, nameću se pitanja zašto ga se već unaprijed banalizira kao sredstvo kažnjavanja, a ne promatra ga se kao sredstvo uređenja i zaštite, što je to ulaganje u jezik ako ne ulaganje u temelje kulture jednoga naroda, zar zakoni uistinu služe tomu da umrtvljuju ono što je živo te kako onda, ako ne zakonom, zaštititi jezik od onih koji zakonski posežu za onim što nije, što nikada nije bilo i nikada ne će ni biti njihova svojina.
