Snježana Pavić u Jutarnjem listu piše o djeci koja na žalost smetaju susjedima. Naime Gradsko vijeće Nijmegena, najstarijega grada u Nizozemskoj, odlučilo je zatvoriti školsko igralište »jer proizvodi preveliku buku«. Stanari zgrade pokraj osnovne škole žalili su se da djeca redovito prave buku jaču od 70 decibela, koliko je zakonom dopušteno. Službena mjerenja potvrdila su žalbe susjeda: buka zaigrane djece dosegnula je 88 decibela. »Bili smo u situaciji suočiti se s kaznom od 10 000 eura svaki put kad prekršimo zakon ili zatvoriti igralište«, žali se direktorica te škole. Nabrajajući što su sve učinili da (bezuspješno) umire susjede, kazala je da više nisu pjevali na otvorenom, vježbe za mjuzikl prebačene su u školu, u zatvoreni prostor, zatvarali su igralište u 20 sati, kako djeca ne bi ometala večernji mir susjeda… Djeca su se četrdeset godina mogla igrati na igralištu ispred škole, ali više to ne će moći. Doznaje se da je pogrješka napravljena prije dvije godine, kad je igralište smanjeno kako bi se povećao teren na kojem je izgrađena nova zgrada čijim je stanarima okruženje postalo »prebučno« jer su im stanovi uz školsko igralište. Više od 4000 ljudi potpisalo je peticiju kojom su tražili od gradskoga vijeća da ponovno razmotri svoju odluku. »Odlučili ste živjeti pokraj športskoga terena na kojem djeca uživaju vježbati i igrati se, i nakon toga podnosite žalbu! Mora se naći neko rješenje za to. Djeca moraju imati priliku da se kreću i vježbaju«, poručio je jedan od zastupnika preko Twittera.
Da djeci treba prostora za igru, radost i razumijevanje roditelja te što više prirode, a manje računala, dokazuje i ovih dana suočen sa svojom nesrećom Domagoj Jakopović zvan Ribafish. Kako piše Renata Rašović u Večernjem listu, novinaru i blogeru u medijskim krugovima poznatom kao duhovitom opuštenom tipu dogodilo se nezamislivo. Iako je nemoguće sa sigurnošću tvrditi je li to razlog samoubojstva, prošle si je zime njegov 12-godišnji sin oduzeo život na isti način kao lik u računalnoj igrici koju je mjesecima igrao. »Svaki put kad se poželim ubiti, a puno je takvih dana, nekako odagnam te misli i krenem čeprkati po njegovoj sobi, tražiti papirić, skrivenu poruku, neki trag ili znak da shvatim što se dogodilo, je li ga u ovoj zemlji psihopata i bolesnika netko sačekao…« citirala je novinarka Ribafishove riječi zapisane nekoliko mjeseci nakon tragičnoga događaja na društvenoj mreži. »No Ribafish je, pokazalo se, jači od roditeljskog bola pa je osmislio projekt kojim liječi svoju dušu, plivajući i spajajući otoke i ljude, pokušavajući barem na kratko otjerati neku drugu djecu od mobitela i računala, okrenuti ih prirodi. A na tome mu treba zahvaliti, i ne samo na tome, već i na podsjećanju na krug života u kojem je zlo samo kratki i beznačajni prethodnik svega dobroga koje uvijek potom slijedi. Pa i u ljudskom obliku, poput Ribafisha, poput susjede koja je u bolnicu dovela zlostavljanog dječaka i radnika koji na dijete u gorućem vozilu nije okrenuo glavu«, zaključila je novinarka.
Nezamislivo zvuči da se u šest godina u Hrvatskoj u školama dogodio minus od 44 409 učenika, o čemu piše Lana Kovačević u Večernjem listu. Taj podatak koji poziva na uzbunu dobiven je izračunom i analizom broja djece upisane u škole, a gubitak učenika podjednako je obuhvatio i djevojčice i dječake. Sve školske ustanove, uključujući matične i područne osnovne škole, srednje, ali i umjetničke školske ustanove koje djeluju u Hrvatskoj, ukupno njih 2607, od 2013. do 2019. godine izgubile su 11 736 osnovnoškolaca i 32 673 srednjoškolca, stoji u članku. »Slikovitosti radi – Hrvatska je po broju izgubljenih učenika izgubila cijelu Ličko-senjsku županiju, a da pritom nije shvatila ozbiljnost situacije koja će u sljedećem desetogodišnjem razdoblju ne samo devastirati obrazovni, nego i radni, ali i mirovinski sustav zemlje«, stoji u članku.
Ista je autorica toj temi posvetila kolumnu koju je započela riječima da je Hrvatska, čini se, odabrala put samouništenja, »jer kako drukčije tumačiti inertnost i ignoriranje sustavnog pražnjenja hrvatskih učionica koje iz godine u godinu gube učenike«. »Djeca s jasnim imenima i prezimenima nestaju iz gotovo svake županije, lokalne samouprave (ne) održavaju sve praznije učionice, a u Ministarstvu obrazovanja s ponosom najavljuju da će ih, očigledno misleći na ovu preostalu djecu, učiti kako učiti – što je novi model po kojem će se mijenjati škole u Hrvatskoj. Kakvo licemjerje – jer kritičko učenje i model ‘učiti kako učiti’ nisu svladali ni odrasli ni ‘odgovorni’ u šestogodišnjem razdoblju suočavanja s najvećim hrvatskim problemom – demografijom.« Nastavi li se takav trend pražnjenja školskih ustanova, »u sljedećih deset godina srušit ćemo obrazovni sustav koji sada mijenjamo, kako to ministrica Divjak voli reći, u sustav koji bi mlade trebao učiti znanjima korisnima za život. Samo zato što u školama nećemo imati koga podučavati. Štoviše, ne samo obrazovni, srušit ćemo tako i sve ostale sustave«, stoji u autoričinoj kolumni.
U protekle dvije godine iz različitih je razloga s burze otišlo više od 60 000 osoba koje su imale status nezaposlenih, stoji u tekstu Marine Klepo u Jutarnjem listu. Sudeći prema podatcima Državnoga zavoda za statistiku, posao su uglavnom uspijevali naći slabije obrazovani, a onima s fakultetskom diplomom, prije svega ženama, ekonomski oporavak i nije mnogo značio. Od oko 116 000 nezaposlenih osoba, danas ih je gotovo četvrtina visokoobrazovanih, a prije dvije godine njihov je udjel bio 16 posto. Pritom su posebno loše prošle žene. U prvom kvartalu 2017. žene s diplomom činile su 16,9 posto, a dvije godine kasnije njihov se udio na burzi udvostručio. U prvom kvartalu 2019. iznosio je 32,1 posto. S obzirom na to da je broj nezaposlenih 2017. bio veći, oko 180 000, to zapravo pokazuje da se broj fakultetski obrazovanih ljudi na burzi nije znatno mijenjao, ostao je na razini od oko 28 000. S druge strane, nezaposleni s osnovnom školom još prije dvije godine činili su 15,8 posto nezaposlenih, a njihov je udjel u prvom tromjesečju ove godine pao na 7,5 posto. Također se smanjio i udjel onih sa završenom strukovnom školom. Ako se pogleda potražnja za radnom snagom, svakako nije iznenađujuće što mnogo lakše do posla dolaze radnici sa srednjom stručnom spremom. Posljednji podatci Ekonomskoga instituta koji je analizirao objavu oglasa za posao govore da je u lipnju zabilježen najveći interes za zanimanje skladištar, ugostitelj, dizajner i frizer, a najveće je smanjenje opaženo kod vozača, kuhara, autoservisera i građevinskih radnika. To su zanimanja o kojima se priča. Da je Hrvatska jedna od zemalja u kojima se najteže zapošljavaju visokoobrazovani ljudi jasno pokazuju i usporedni podatci Eurostata. Od onih koji su posljednje tri godine stekli fakultetsku diplomu, u EU-u je u prosjeku njih 85,5 posto našlo posao. Hrvatska je pri dnu ljestvice s postotkom od 75,2 posto. Autoričini sugovornici pojasnili su da se hrvatski ekonomski rast temelji na turizmu i trgovini pa je i iz tih sektora najveća potražnja za radnicima. Činjenicu da je danas na burzi manje onih sa srednjom i nižom stručnom spremom nije teško objasniti: dio njih je našao posao, a dio se vjerojatno odselio. U slučaju građana s visokom stručnom spremom, a statistika u tu kategoriju uključuje i diplome s veleučilišta te višu stručnu spremu, nameću se dva pitanja: Koliko su oni uopće zapošljivi, imajući u vidu strukturu hrvatske ekonomije, te koliko vrijede njihove diplome? Budući da podatci govore da je Hrvatska jedna od zemalja s najviše nezaposlenih među visokoobrazovanima, očito je da postoji nerazmjer između ponude i potražnje. Jedno od pitanja koje već godinama nameću jest neusklađenost obrazovnoga sustava s tržištem rada, stoji u članku.
