»Jest Gospodine Maršale, nitko ne može zanijekati, da je Crkva, po planu, koji je već unaprijed stvoren u toku prvih godina rata, i na koji, po Vašoj izjavi, neće imati nikakvu ulogu stav svećenstva prema NOB-i, imala dobiti drugačiji sveukupni moralni a ne smo materijalni položaj, no što ga je ona imala u predratnoj Jugoslaviji. Jasno je da je kat. Episkopat mjerodavan u tome da prosudi, kako je taj položaj danas daleko gori. Doduše još nije na mnogo mjesta dirnuto u samu Crkvu i vršenje crkvenih funkcija, kako se to osobno meni desilo. Ali je Crkva danas u položaju, koji neminovno dovodi i do onemogućivanja samih strogo crkvenih funkcija. Jer, ako se stalno napada svećenstvo, ako ga se mjeri isključivo političkim mjerilom i prema njemu luči pošteno nepošteno, ako ga se ulicama u povorkama skandira ‘popovi lopovi’; ako se tvorno napada svećenike i biskupe i na javnim sastancima na to pozivlje; ako se namjerava odvojiti ljude od Crkve, pitam, kakva se perspektiva sprema i daje kat. Crkvi?«
»Mislim, da tu možemo biti, Gospodine Maršale, otvoreni i iskreni. Sve se svodi na pitanje, da li se Komunistička partija odrekla svog programatskog stava prema religiji uopće, dosljedno prema kat. Crkvi, ili ga je samo suspendirala za povoljnija vremena, da ga u etapama potpuno provede?
U tome leži suština današnjega spora između Crkve i Države u današnjoj Dem. Fed. Jugoslaviji. Na to pitanje ne može kat. Episkopat dati autentični odgovor. On može samo po djelima, koja se manifestiraju u životnim pojavama o tome prosuđivati i na to zaključivati. O odgovoru na to pitanju zapravo ovisi, kakav će biti odnos između Crkve i Države. To je osnovno, a sve ostalo je samo posljedica na ovo pitanje. Crkva je mimo svoje volje u Dem. Fed. Jugoslaviji postavljena pred ovo pitanje. Ona nije htjela ni ne želi borbe s Državom. Njoj je na srcu istinsko dobro i smirenje naroda Jugoslavije. Ali ona ima svoja dogmatska, moralna i socijalna načela, pomoću kojih želi unaprijediti narodno dobro. Ona je svjesna, da su njezina načela ispravna i jedina kadra trajno usrećiti sve narode, koji prihvaćaju i po njima udešavaju svoj život. To sam u ovom historijskom času, Gospodine Maršale, smatrao potrebnim, da Vam saopćim«, napisao je Titu nadbiskup Alojzije Stepinac u pismu od 24. studenoga 1945. (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 309.-310.).
Nadbiskupovo pismo svećenicima u kojem se opovrgavaju lažne tvrdnje dr. Vladimira Bakarića, predsjednika Narodne Vlade Hrvatske, o »ustaškoj djelatnosti u crkvenim ustanovama«, objavljene u novinama, 17. prosinca 1945.:
»Časna braćo svećenici! U zagrebačkom dnevnom tisku izašla je 16. XII. o.g. izjava predsjednika Narodne Vlade Hrvatske dra Vladimira Bakarića o ‘ustaškoj djelatnosti u crkvenim ustanovama’.
Radi istine i pravde osvrćem se na navode iznesene u ovoj izjavi. Želim vas, svoje suradnike, koji snosite pondus et aestus diei (teret i žegu dana, op. a.) u vinogradu Gospodnjem, obavijestiti o događajima, o kojima je riječ u izjavi predsjednika dra Bakrića.
1. Na sve optužbe, koje su izravno ili neizravno upućene na nas, možemo u cijelosti kazati: nemamo si što predbacivati. Savjest nam je čista i mirna pred Bogom, koji je najvjerniji svjedok i pravedni sudac sviju naših koraka. Savjest nam je čista i mirna pred Sv. Stolicom, koja će jednom na temelju izvornih dokumenata ocjenjivati sve naše djelovanje. Savjest nam je čista i mirna pred katolicima ove države, koji trijezno i mirno prosuđuju događaje. Savjest nam je konačno čista i mirna pred hrvatskim narodom, kome krvnim vezama voljom Božjom pripadamo, pa mu po svom položaju svom dušom služimo, bez obzira na razna politička gledanja i političke stranke.
3. U Nadbiskupski dvor od pamtivijeka unilaze mnoge osobe. Napose su u posljednje ove teške ratne godine posjećivale Nadbiskupski dvor bezbrojne osobe najrazličitijih struja, vjera i narodnosti kao što i političke pripadnosti. Mi smo pak primali sve osobe očinski, kako to odgovara našem crkvenom položaju. Ako je tko u posljednje vrijeme ušao pod krivim imenom u naš Dvor, mi nismo sveznajući, da poznajemo sva moguća sakrivanja i da snosimo odgovornost i za one, koji zlorabe našu kršćansku ljubav.
4. Potpuno svjesni toga, što kažemo, izjavljujemo, da nam je bilo nepoznato sve što se dogodilo sa zastavom ‘križara’ u našem Dvoru. Isto tako nam nije poznato, da li je Erih Lisak jednom prenoćio u nadbiskupskom dvoru. Ako se to dogodilo, bilo je bez našeg znanja i odobrenja…
Arhiv ministarstva vanjskih poslova bivše NDH bio je smješten u Nadbiskupskom dvoru zbog ratnih pogibli, ali je odavle već davno preuzet od sadanjih vlasti… Ne može dakle biti govora o kakvom žarištu, punktu ili kanalu, koji je od ustaša iz inozemstva vodio u zemlju, a nalazio se u neposrednoj našoj okolini, barem ne s našim znanjem i odobrenjem… Svaka tvrdnja da mi podržavamo bilo kakve političke veze bilo s kime, obična je kleveta. Mi smo branili, branimo i branit ćemo, dok bude u nama daha i života, prava katoličke Crkve na potpuno slobodno vršenje njezine misije. Nikakove druge obrane našega djelovanja ne mislimo navoditi, jer bi bilo potpuno bespredmetno« (str. 313.-315.).
»5. Dnevna štampa donosi i fotografiju s novogodišnjeg primanja god. 1945. Građanska pristojnost traži, da se izvrše čini, koji su u takvim prilikama uobičajeni, a da nipošto ne znače odobravanje nečijeg političkog rada. Zato nas ta slika ostavlja mirne. Isto tako smo mirni gledom na čitavu poplavu karikatura, kojima su nas izvrgavale razne novine, časopisi i plakati. Iz objavljenih dokumenata možete Vi, časna braćo svećenici, jasno prosuditi, kakav je bio naš odnos prema prijašnjim vlastodršcima. Značajno je, da smo tada kao što i danas, bili napadani, ponizivani, kad smo zastupali načela pravde i kršćanske ljubavi.
6. Gornja izjava dobro je došla prilika, da se radi rada nekih pojedinih svećenika stvori argument za oslabljenje Crkve i njezinih ustanova i da se je pokuša onesposobiti u obrani prava na slobodno vršenje njezine misije. K tomu treba pridodati brojne mjere materijalne naravi, koje sve idu za istim ciljem protiv Crkve. Međutim ni te materijalne mjere niti rugalice ni prijetnje niti fizički napadaji, kao onaj u Zaprešiću, neće nas slomiti u obrani Crkve i njezinih prava na vršenje misije… Što god u budućnosti nadošlo, mi nemamo što nadodati u svoju obranu. Naša je obrana Bog, čista savjest, a svjedok uz sve vas, časna braćo svećenici, i golema većina vjernog naroda te predstavništvo Sv. Stolice u Zagrebu« (str. 315.-316.)
NASTAVLJA SE
