Kada je u propovijedi na ovogodišnje Stepinčevo zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić rekao da sadašnjim vremenom dominira dezorijentiranost, a samim tim i potreba za kompasom, to nije bila samo metafora. Dezorijentiranost ili nesnalaženje u vremenu i prostoru, bilo da je riječ o materijalnom ili duhovnom svijetu, može biti kratkoročna pojava. No ako se više ne zna kamo čovjek ili društvo žele stići, ako nije jasno koji im je krajnji cilj, to postaje trajno stanje prispodobivo noćnoj mori koja vapi za trzajem koji će ponovno prizvati čovjeka i društvo u svijest. Na crkvenom planu kardinal je u homiliji spomenuo sadašnji sinodski hod koji je zahvatio sve biskupije u svijetu. Iako u propovijedi pred ranjenom prvostolnicom o tome doduše nije bilo riječi, najveća dezorijentiranost u tom kontekstu za sveopću Crkvu dolazi iz Njemačke. Ondje je na djelu jedno od najpogubnijih lutanja u suvremenoj povijesti Crkve; najpogubnije jer nitko od odgovornih u tamošnjim crkvenim staležima koji se zauzimaju za promjene nije jasno istaknuo koji im je krajnji cilj. Ako je cilj labavljenja crkvenoga nauka i njegove promjene to da se poveća broj katolika ili da se što više duša spasi, onda gotovo sve o čemu se raspravlja (ređenje žena, blagoslov istospolnih parova, sudjelovanje laičkih udruženja u biranju biskupa…) ne pokazuje da vodi tomu. Nečemu ipak vodi, a to sigurno nije crkveno jedinstvo i slijeđenje nauka za koji su, da bi se crkveno zajedništvo očuvalo, u pojedinim povijesnim razdobljima doslovno ginuli naraštaji vjernika. U to je ubrojeno i mučeništvo bl. Alojzija Stepinca koji bi i Crkvi u Njemačkoj mogao biti kompas kad je riječ o beskompromisnom zauzimanju za jedinstvo Katoličke Crkve na čelu s rimskim biskupom, kao i njegovo nepristajanje uz ikoju ideologiju, ma kako god ponude bile privlačne.
Na društvenom području, pa i u Hrvatskoj, dezorijentiranost se povećava kad god se iz vidokruga gubi cilj općega dobra. Kardinal Bozanić spomenuo je, među ostalim, pitanje demografije, poljoprivrede i koronavirusne pandemije. Sadašnja dezorijentiranost u tim područjima svakako je pitanje nedostatka jasno oblikovanih ciljeva. Preglasni su oni koji projiciraju da će se u ovom stoljeću prepoloviti broj stanovnika Hrvatske, a nitko od mjerodavnih ne usudi se jamčiti kada će se i kako negativnim demografskim trendovima stati nakraj. Nadalje, danomice se usporedno s rastom uvoza povećava površina neobrađenoga zemljišta u Hrvatskoj, a nitko ne govori kada će se opustošena polja zazelenjeti poljoprivrednim kulturama. S mnogih strana, pogotovo među onima koji ne nose nikakvu društvenu odgovornost, dosad se u koronakrizi prigovaralo pozivima na cijepljenje, načinima na koji se organizirao život tijekom pandemije i mjerama koje su, pa i uz brojna lutanja, donošene s ciljem da što manje ljudi oboli i umre, a da pritom nitko od prigovarača nije ponudio da će npr. preuzeti odgovornost za smrti koje bi se dogodile da mjera nije bilo…
Ponekad se čini da je lakše vjerovati u romansirane priče koje kruže narodom da je Bog hrvatskomu narodu dao najljepšu zemlju, najljepše more, najljepše i najsposobnije ljude jer baš s hrvatskim narodom ima posebne planove, nego da mu je u 20. stoljeću kao kompas za opstanak u svim vremenima i okolnostima, pa i današnjim, dao nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, njegovo mučeništvo i svetačko djelovanje. Jasno, na putu do općega dobra nije ni lako ni popularno slijediti njegov primjer. No koja je alternativa?
