STEPINČEVA ŽUPLJANKA MATEJA MATANIĆ Vjeru sam upoznavala i kada sam susjedima objašnjavala zašto treba izgraditi crkvu

Mateja Matanić
Dok Stepinčeva župa na Trnjanskoj Savici čeka izgradnju crkve, župljanka Mateja Matanić sudjeluje u formiranju žive zajednice vjernika, a taj angažman uvelike je odredio njezin osobni i vjerski identitet

Mateja Matanić angažirana je vjernica u zagrebačkoj župi bl. Alojzija Stepinca na Trnjanskoj Savici. Završila je studij engleskoga i francuskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predavala je engleski djeci, mladima i odraslima u školi stranih jezika. Sada je na rodiljnom dopustu kao majka četvero djece.

»U župi sam od njezina osnutka. U njoj sam uvelike odredila svoj osobni i vjerski identitet«, svjedoči Mateja koja je od 2007. do 2016. pjevala u zboru mladih, potom vodila susrete zajednice mladih te čitala na misi. Nakon duge stanke od gotovo sedam godina, zbog majčinskoga poziva, prihvatila je novu službu u župi. Sada vodi župnu Facebook stranicu i medijska je suradnica Zagrebačke nadbiskupije za župu. »Volim što mi nove tehnologije pružaju šansu da volontiram za župu i od kuće, u vrijeme kad to mogu s obzirom na mnogo obveza odgajanja četvero male djece. Suprug i ja smo i dio župne obiteljske zajednice. Važno nam je da i naša djeca vide naš angažman i da je rad u župi važan za osobni i vjerski rast. Naša Ana ima sedam godina, Nikola pet i pol, Anđela ima tri, a Katarina dvije godine. Dvoje starije djece već pjeva u dječjem zboru.«

Vidjela sam što nosi život uz Krista

Mateja je rođena 1988. kao prvo od četvero djece Tajane, iz đakovačke obitelji Plazonja, i Slavka Klapana. Oboje su fakultet završili tijekom braka: Tajana medicinu, a Slavko građevinu. Željeli su svoj život izgraditi u Slavkovoj Pridragi kraj Zadra. Međutim, početak Domovinskoga rata promijenio je te planove. Uslijedile su godine selidaba iz stana u stan. Tijekom ratnoga vremena rođeni su im još Ante i Lucija. Godine 1995. došli su na Trnjansku Savicu u svoj stan. Na mise su išli i u župu sv. Obitelji i u župu Krista Kralja. Vrlo brzo dobili su i najmlađe dijete Martu. Uz četvero djece uspijevali su raditi, a Tajana je završila i specijalizaciju za radiologinju. Ante je danas oženjen čovjek s četvero malene djece, a Lucija s dvoje djece. Oboje žive s obiteljima u Novom Zagrebu. Marta završava studij. Svi se redovito viđaju i druže. Najdraže im je kod roditelja na Savici.

»Moje je djetinjstvo, unatoč ratu i stalnim selidbama, bilo sretno i neopterećeno. Đačko doba bilo je puno prijateljstava iz razreda i mojih dnevnih sanjarenja o filmovima i glazbi«, pripovijeda Mateja. »Roditelji su nam bili marljivi i brižni i uvijek su nam bili dostupni, iako nisu imali nikakvu pomoć u blizini.

»Volim što mi nove tehnologije pružaju šansu da volontiram za župu i od kuće, u vrijeme kad to mogu s obzirom na mnogo obveza odgajanja četvero male djece. Suprug i ja smo i dio župne obiteljske zajednice. Važno nam je da i naša djeca vide naš angažman i da je rad u župi važan za osobni i vjerski rast«

Tek danas vidim koliko im je bilo zahtjevno i izazovno. Godine 1999. osnovala se nova župa na Savici pa otada idemo na misu u našu zajednicu posvećenu bl. Alojziju Stepincu. Kad je došlo vrijeme za krizmu, vjeroučiteljica Margareta Perković mene je i još nekoliko djevojaka iz generacije pozvala u zbor mladih. Bio je to moj prvi angažman u župi. Osjećala sam se korisno i prihvaćeno i radila sam ono što volim, pjevala sam. Pomalo sam i učila o dijelovima mise, što se pjeva, kako i zašto. Pjevanje u zboru značilo je i čitanje misnih čitanja. Nakon krizme neke su djevojke otišle, a ja sam ostala jer se u mojoj obitelji nedjeljom ide na misu. Kod kuće se uvijek govorilo o vjeri i domovini. Međutim, kako to često biva, tako sam i ja vjeru u Isusa dublje spoznala tek malo kasnije na fakultetu, kad sam prošla svojevrsno obraćenje. Tijekom srednje škole išla sam na mise, ali se nisam uključivala u neku zajednicu mladih. Studentski život postavlja svoje obveze i izazove s kojima se nisam najbolje nosila. Vidjela sam što nosi život uz Krista i njegovu Crkvu i što nosi život ako njega nema. I dandanas svakoga se dana sjetim koga moram iznova birati svakoga jutra i komu zahvaliti svake večeri«, govori Matanić.

Rasli smo uz našu župu

»Iako mi je Gospodin dao dar da uvijek imam povjerenja u njegovu zaručnicu Crkvu, što se očitovalo kroz moju ljubav prema župnoj zajednici koja je s godinama rasla, razvijala se i produbljivala, u početcima je ipak to bilo najviše vezano uz druženje i osjećaj pripadnosti«, svjedoči sugovornica. Važan korak u formiranju zajednice u župi bl. Alojzija Stepinca na Trnjanskoj Savici bila je 2007. godina kada je u Zagrebu bio novogodišnji susret u duhu Taizéa. U početku je ta zajednica služila da pomogne u organizaciji događaja, ali mladi su se povezali i ostali trajno aktivni na više načina u župi. »Pokrenuli smo susrete mladih, okupio se zbor mladih. U zajednici sam upoznala svojega sadašnjega supruga Marija. Uz župu smo oboje bili jako vezani, a i vjenčali smo se u prostoru osnovne škole u kojoj nedjeljom imamo mise. Nismo željeli tražiti prostor crkve druge župe jer je nama naša župa i simbolika tog prostora bila važna. Mario je 1990. godište, završio je FER, zaposlen je u informatičkoj tvrtki, svira gitaru«, kaže Mateja.

»Moj muž i ja rasli smo u vjeri zajedno i kako je rasla naša župna zajednica, tako smo i mi uz nju. Bili smo zajedno na mnogim druženjima po nadbiskupiji. Mojemu rastu pridonijele su i obnove u Malom Lošinju pod vodstvom Domagoja Matoševića i povremeni mjesečni posjeti duhovnim obnovama za žene i djevojke u centru Opus Dei. U obitelji iz koje jesam zajedno smo rasli u vjeri. Brat je neko vrijeme bio u zajednici neokatekumena, pa je donio kući i dio te duhovnosti. A mnogi obiteljski izazovi i poteškoće uvijek su nas zbližavali međusobno i s Bogom. Tadašnja župna zajednica mladih u svakom je došašću svaki dan išla na zornice u okolne župe sv. Obitelji i Krista Kralja. Išli smo na hodočašća u Mariju Bistricu i na novogodišnja hodočašća sa zajednicom Taizé«, prebire sjećanja Mateja Matanić.

Laici su važni, ali ne bez klera

»Naša župa podnosi križ odbačenosti i netrpeljivost dijela susjeda u kvartu. Vrhunac borbe protiv izgradnje župne crkve bio je 2016. i 2017. godine. Župa se razvlačila po novinama, i na kraju je Ministarstvo graditeljstva poništilo lokacijsku dozvolu. Tada sam proročki rekla da pojedini aktivistički akteri imaju sigurno i planove za politički angažman. To se i ostvarilo. Vlast je danas u Zagrebu ista ona koja je stala uz aktiviste protiv Crkve. U to sam vrijeme mnogo naučila, intenzivno sam upoznavala vjeru jer je trebalo susjedima i javnosti obrazložiti zašto je potrebna još jedna crkva pokraj crkava u susjednim kvartovima. No trebalo je i trpjeti napade na Stepinca, Crkvu i vjernike općenito, i to od ljudi koji žive s nama u istoj ulici, zgradi, ulazu. Svaki dan ih morate voljeti i moliti se za njih, iako su javno pokazali da ne trpe nas vjernike. Zajednica mladih i mnogi župljani staju u obranu naše župe, Stepinca i Crkve na razne načine i na kraju cijele priče, kad je lokacijska dozvola poništena, došla sam do spoznaje da još trebamo čekati, da moram biti strpljiva i ponizna. Prije zgrade crkve koja je nužna, potrebno je imati i živu zajednicu koja slijedi Krista. A onda Krist s nama kao alatom mijenja ljude. Krist pomiče planine, a ne mi sami. To je ono što sam naučila. Laici su važni, ali ne bez klera i ne bez Krista. Ubrzo nakon toga nekolicina župljana okuplja se i pokreće civilnu udrugu nazvanu ‘Stepinčeva Savica’ pa danas djelujem i kao njihova članica. Najponosniji smo na našu suradnju s Kućom ljubavi na Borovju i na organizaciju došašća na Savici.«

Zdrava župa odlična je prilika za rast
»Vjerujem da Crkva ne će propasti, što god da bude. Isus nam je to obećao. Smatram da je važno imati povjerenja u to obećanje i poput sv. Benedikta – moliti i raditi. Ne znam kakve su statistike, međutim ako se osvrnem na angažman laika u Hrvatskoj, čini mi se da smo zaista blagoslovljeni. Za primjer dajem Laudato TV, portale ‘Bitno.net’, ‘Ženu vrsnu’, udruge ‘U ime obitelji’, ‘Četrdeset dana za život’… Specifična situacija s našom župnom crkvom, odnosno nedostatak građevine u našem kvartu, često me je poticala na razmišljanje o Crkvi i o župi kao široj zajednici katolika na nekom području. Iako mnoge duhovne zajednice mnogo toga pružaju, župa je mjesto gdje se često prima, ali se treba i dati. Laici svoju vjeru mogu produbiti zauzimanjem u svojoj župi. No da bi to zalaganje bilo plodonosno, važno je imati vezu sa Svevišnjim kroz misu, sakramente, klanjanja, krunicu, čitanje Biblije, a onda i njegovati poslušnost prema župniku. Sve što se radi, potrebno je raditi uz njegovo prethodno znanje, pristanak i savjet. Važna je i komunikacija s ostalim župljanima; biti otvoren i strpljiv, uvijek spreman na kompromis i prijateljstvo. Zdrava župa odlična je prilika za rast vjernika laika u zajednici koja nije savršena, ali je raznolika.«