Mateja Matanić angažirana je vjernica u zagrebačkoj župi bl. Alojzija Stepinca na Trnjanskoj Savici. Završila je studij engleskoga i francuskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predavala je engleski djeci, mladima i odraslima u školi stranih jezika. Sada je na rodiljnom dopustu kao majka četvero djece.
»U župi sam od njezina osnutka. U njoj sam uvelike odredila svoj osobni i vjerski identitet«, svjedoči Mateja koja je od 2007. do 2016. pjevala u zboru mladih, potom vodila susrete zajednice mladih te čitala na misi. Nakon duge stanke od gotovo sedam godina, zbog majčinskoga poziva, prihvatila je novu službu u župi. Sada vodi župnu Facebook stranicu i medijska je suradnica Zagrebačke nadbiskupije za župu. »Volim što mi nove tehnologije pružaju šansu da volontiram za župu i od kuće, u vrijeme kad to mogu s obzirom na mnogo obveza odgajanja četvero male djece. Suprug i ja smo i dio župne obiteljske zajednice. Važno nam je da i naša djeca vide naš angažman i da je rad u župi važan za osobni i vjerski rast. Naša Ana ima sedam godina, Nikola pet i pol, Anđela ima tri, a Katarina dvije godine. Dvoje starije djece već pjeva u dječjem zboru.«
Mateja je rođena 1988. kao prvo od četvero djece Tajane, iz đakovačke obitelji Plazonja, i Slavka Klapana. Oboje su fakultet završili tijekom braka: Tajana medicinu, a Slavko građevinu. Željeli su svoj život izgraditi u Slavkovoj Pridragi kraj Zadra. Međutim, početak Domovinskoga rata promijenio je te planove. Uslijedile su godine selidaba iz stana u stan. Tijekom ratnoga vremena rođeni su im još Ante i Lucija. Godine 1995. došli su na Trnjansku Savicu u svoj stan. Na mise su išli i u župu sv. Obitelji i u župu Krista Kralja. Vrlo brzo dobili su i najmlađe dijete Martu. Uz četvero djece uspijevali su raditi, a Tajana je završila i specijalizaciju za radiologinju. Ante je danas oženjen čovjek s četvero malene djece, a Lucija s dvoje djece. Oboje žive s obiteljima u Novom Zagrebu. Marta završava studij. Svi se redovito viđaju i druže. Najdraže im je kod roditelja na Savici.
»Moje je djetinjstvo, unatoč ratu i stalnim selidbama, bilo sretno i neopterećeno. Đačko doba bilo je puno prijateljstava iz razreda i mojih dnevnih sanjarenja o filmovima i glazbi«, pripovijeda Mateja. »Roditelji su nam bili marljivi i brižni i uvijek su nam bili dostupni, iako nisu imali nikakvu pomoć u blizini.
Tek danas vidim koliko im je bilo zahtjevno i izazovno. Godine 1999. osnovala se nova župa na Savici pa otada idemo na misu u našu zajednicu posvećenu bl. Alojziju Stepincu. Kad je došlo vrijeme za krizmu, vjeroučiteljica Margareta Perković mene je i još nekoliko djevojaka iz generacije pozvala u zbor mladih. Bio je to moj prvi angažman u župi. Osjećala sam se korisno i prihvaćeno i radila sam ono što volim, pjevala sam. Pomalo sam i učila o dijelovima mise, što se pjeva, kako i zašto. Pjevanje u zboru značilo je i čitanje misnih čitanja. Nakon krizme neke su djevojke otišle, a ja sam ostala jer se u mojoj obitelji nedjeljom ide na misu. Kod kuće se uvijek govorilo o vjeri i domovini. Međutim, kako to često biva, tako sam i ja vjeru u Isusa dublje spoznala tek malo kasnije na fakultetu, kad sam prošla svojevrsno obraćenje. Tijekom srednje škole išla sam na mise, ali se nisam uključivala u neku zajednicu mladih. Studentski život postavlja svoje obveze i izazove s kojima se nisam najbolje nosila. Vidjela sam što nosi život uz Krista i njegovu Crkvu i što nosi život ako njega nema. I dandanas svakoga se dana sjetim koga moram iznova birati svakoga jutra i komu zahvaliti svake večeri«, govori Matanić.
»Iako mi je Gospodin dao dar da uvijek imam povjerenja u njegovu zaručnicu Crkvu, što se očitovalo kroz moju ljubav prema župnoj zajednici koja je s godinama rasla, razvijala se i produbljivala, u početcima je ipak to bilo najviše vezano uz druženje i osjećaj pripadnosti«, svjedoči sugovornica. Važan korak u formiranju zajednice u župi bl. Alojzija Stepinca na Trnjanskoj Savici bila je 2007. godina kada je u Zagrebu bio novogodišnji susret u duhu Taizéa. U početku je ta zajednica služila da pomogne u organizaciji događaja, ali mladi su se povezali i ostali trajno aktivni na više načina u župi. »Pokrenuli smo susrete mladih, okupio se zbor mladih. U zajednici sam upoznala svojega sadašnjega supruga Marija. Uz župu smo oboje bili jako vezani, a i vjenčali smo se u prostoru osnovne škole u kojoj nedjeljom imamo mise. Nismo željeli tražiti prostor crkve druge župe jer je nama naša župa i simbolika tog prostora bila važna. Mario je 1990. godište, završio je FER, zaposlen je u informatičkoj tvrtki, svira gitaru«, kaže Mateja.
»Moj muž i ja rasli smo u vjeri zajedno i kako je rasla naša župna zajednica, tako smo i mi uz nju. Bili smo zajedno na mnogim druženjima po nadbiskupiji. Mojemu rastu pridonijele su i obnove u Malom Lošinju pod vodstvom Domagoja Matoševića i povremeni mjesečni posjeti duhovnim obnovama za žene i djevojke u centru Opus Dei. U obitelji iz koje jesam zajedno smo rasli u vjeri. Brat je neko vrijeme bio u zajednici neokatekumena, pa je donio kući i dio te duhovnosti. A mnogi obiteljski izazovi i poteškoće uvijek su nas zbližavali međusobno i s Bogom. Tadašnja župna zajednica mladih u svakom je došašću svaki dan išla na zornice u okolne župe sv. Obitelji i Krista Kralja. Išli smo na hodočašća u Mariju Bistricu i na novogodišnja hodočašća sa zajednicom Taizé«, prebire sjećanja Mateja Matanić.
»Naša župa podnosi križ odbačenosti i netrpeljivost dijela susjeda u kvartu. Vrhunac borbe protiv izgradnje župne crkve bio je 2016. i 2017. godine. Župa se razvlačila po novinama, i na kraju je Ministarstvo graditeljstva poništilo lokacijsku dozvolu. Tada sam proročki rekla da pojedini aktivistički akteri imaju sigurno i planove za politički angažman. To se i ostvarilo. Vlast je danas u Zagrebu ista ona koja je stala uz aktiviste protiv Crkve. U to sam vrijeme mnogo naučila, intenzivno sam upoznavala vjeru jer je trebalo susjedima i javnosti obrazložiti zašto je potrebna još jedna crkva pokraj crkava u susjednim kvartovima. No trebalo je i trpjeti napade na Stepinca, Crkvu i vjernike općenito, i to od ljudi koji žive s nama u istoj ulici, zgradi, ulazu. Svaki dan ih morate voljeti i moliti se za njih, iako su javno pokazali da ne trpe nas vjernike. Zajednica mladih i mnogi župljani staju u obranu naše župe, Stepinca i Crkve na razne načine i na kraju cijele priče, kad je lokacijska dozvola poništena, došla sam do spoznaje da još trebamo čekati, da moram biti strpljiva i ponizna. Prije zgrade crkve koja je nužna, potrebno je imati i živu zajednicu koja slijedi Krista. A onda Krist s nama kao alatom mijenja ljude. Krist pomiče planine, a ne mi sami. To je ono što sam naučila. Laici su važni, ali ne bez klera i ne bez Krista. Ubrzo nakon toga nekolicina župljana okuplja se i pokreće civilnu udrugu nazvanu ‘Stepinčeva Savica’ pa danas djelujem i kao njihova članica. Najponosniji smo na našu suradnju s Kućom ljubavi na Borovju i na organizaciju došašća na Savici.«
