»Kakav poredak zastupa Katolička Crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak?« – pitanje je koje je 1943. u vrijeme Drugoga svjetskoga rata postavio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Isto pitanje imao je potrebu ponoviti i kardinal Franjo Kuharić u više navrata tijekom komunističkoga jednoumlja pod kojim su jecali Crkva i narod. Nadalje, isto je pitanje citirao i sv. papa Ivan Pavao II. na Stepinčevoj beatifikaciji 1998. u Mariji Bistrici, a to je pitanje ponovio i zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša na proslavi 25. obljetnice beatifikacije u Mariji Bistrici 2023. Posljednji put to je pitanje odjeknulo na predstavljanju dviju knjiga autora sluge Božjega kardinala Franje Kuharića i kardinala Josipa Bozanića, koji ga je i postavio u svojem govoru. Pitanje je posve na mjestu, i u vremenu i u prostoru, budući da ga je bl. Stepinac postavio u doba kada je Europa bila pritiješnjena ideologijama i nasiljem, kardinal Kuharić u doba komunizma, sv. Ivan Pavao II. u doba razmahivanja ideologije globalizma, mons. Kutleša u postpandemijsko doba i doba rata na ukrajinskom teritoriju, a sada ga je kardinal Bozanić postavio u vrijeme kad se javnost brzinom putovanja internetskoga signala zbunjuje nakon provedenih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama, to jest kada se sve više govori i o nastupanju novoga poretka među velesilama.
Primjerice, pomnim iščitavanjem čestitke koju je povodom inauguracije američkoga predsjednika poslao papa Franjo ne vidi se da je istaknut entuzijazam zbog najave američkoga predsjednika o suzbijanju posljedica ideoloških kolonizacija na primjeru rodne ideologije, koja je protivna svim katoličkim gledištima. Više je prisutan oprez na drugim područjima, što se vidi iz riječi: »Nadahnut idealima svoje zemlje da bude zemlja mogućnosti i prihvaćanja za sve, nadam se da će pod Vašim vodstvom američki narod ići putom napretka i uvijek težiti izgradnji pravednijega društva, u kojem ne će biti mjesta za mržnju, diskriminaciju ili isključenost.« Ali istodobno Papa piše: »Dok se naša ljudska obitelj suočava s brojnim izazovima, da ne spominjem pošast rata, molim se Bogu da vodi vaše napore u promicanju mira i pomirenja među narodima.« Te riječi pokazuju da katolicima istinska nada nikad nije u ovozemaljskim stvarnostima ili osobama ma koliko one dobra donosile i ma koliko radile za suzbijanje zla, nego je istinska nada uvijek i samo u Bogu. Zato nikada Katolička Crkva ne će moći stati ni uz jedan ovozemaljski poredak ili ovozemaljskoga vođu, ma koliko djelovao »na crkvenoj liniji«. Ili kako je u glasovitoj propovijedi poručio bl. Stepinac: »Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva… odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga.«
Crkvu bi mnogi željeli instrumentalizirati, pogotovo oni iz političkih miljea. Ona pak mora biti u dijalogu s vlastima i surađivati jer iako je odvojena od države, nije odvojena od društva, koje u velikom postotku čine vjernici, i stalo joj je do općega dobra. Vrijeme koje dolazi donosit će pred vjernike i društvo izazove koji su dosad rijetko viđeni. Mnogi će programi državnih i međunarodnih poredaka zvučati privlačno, no da bi se ostalo u istini, to jest da vjernici ne upadnu u zabludu, blagotvornim će im biti Stepinčeve riječi koje se odnose na jedini poredak uz koji svom dušom mogu pristati: »Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset zapovijedi Božjih… Naš bližnji, zvao se kako mu drago, nije šaraf u državnoj mašini, bila ona obojena crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete Božje, brat naš u Bogu. Zato bližnjemu moramo priznati pravo na život, imetak, čast…« Tko ne želi izgubiti dušu u vremenima koja dolaze, vraćat će se toj pouci bl. Alojzija Stepinca. Blago narodu koji ju baštini.
