Čovjek može toliko biti privržen materijalnim i općenito vremenitim dobrima da mu ona postanu bogom, tj. da mu budu važnija i od samoga Stvoritelja. Sv. Ivan od Križa u 19. poglavlju treće knjige »Uspona na goru Karmel« opisuje koje posljedice snosi duša navezana na bogatstvo i vremenita dobra. Te posljedice promatra pod vidom zala i šteta koje na početku nisu odmah primjetljive.
No kao »što iz jedne iskre, ako se ne ugasi, mogu nastati golemi požari (…) tako iz malenih zala mogu duše pasti u teška zla i poništiti velika dobra«. Sve štete koje se odražavaju na duši »imaju svoj korijen u jednom glavnom zlu, a to je da ono dušu odvaja od Boga«.
Naime, kao što duši dolaze sva dobra kad je voljom osjećajno privržena uz Boga, tako je isto izložena raznim štetama i zlima kad se udalji od Boga zbog osjećajne privrženosti prema materijalnim dobrima i općenito prema stvorovima. I što je netko udaljeniji od Boga po afektivnoj privrženosti uz stvorove, utoliko je stupanj zla i štete veći.
Svetac navodi četiri stupnja tih zala i šteta. Prvi se sastoji u duhovnoj otupljenosti, u izvjesnoj »tuposti pameti u odnosu na Boga, tuposti koja joj zamračuje božanska dobra kao što oblak zamračuje zrak da ne bude dobro osvijetljen sunčanom svjetlošću«.
Drugi stupanj nastaje kad duša pusti »uzde uživanju«, što ima za posljedicu udaljenje »od Božjih dobara i od pobožnih vježba«, jer u njima više ne uživa budući da užitak nalazi u drugim dobrima. To rađa mnogim nesavršenostima i ispraznostima, a može ići dotle da osoba »potpuno napusti pobožnosti« koje je prije redovito obavljala te da sva njezina »misao i čežnja ide za svjetovnim stvarima«.
U treći stupanj zla upadaju osobe koje, kako ne bi napustile »stvari i dobra ovoga svijeta, potpuno napuštaju Boga ne brinući se da opslužuju njegov zakon, padajući zbog lakomosti u teške grijehe«. Duševne moći (razum, pamćenje i volja) tih osoba toliko su »zauzete dobrima, bogatstvom i poslovima svijeta« da nimalo ne mare za Božji zakon i vlastito spasenje.
I napokon, četvrti stupanj zla sastoji se u potpunom zaboravu Boga, pamćenjem, razumom i voljom, kao posljedica toga što osoba – umjesto da je srcem prionula uz Boga – svim srcem i dušom prionula je uz bogatstvo i druga vremenita dobra do te mjere da su joj ona postala bogom.
Takve osobe toliko su »zaslijepljene lakomošću« da »i u stvarima duha služe novcu, a ne Bogu«. Budući da više od svega cijene novac, »pokreće ih novac, a ne Bog, te na razne načine novac obožavaju i postavljaju ga sebi za glavni i vrhovni cilj, što je samo Bog«.
