U riznici franjevačkoga samostana sv. Frane u Zadru nalazi se križ osobite sakralno-kulturne vrijednosti koji je najznačajnije srednjovjekovno raspelo u Hrvatskoj. Njegov stilski prikaz živoga Krista na križu čini ga dragocjenim i u europskim razmjerima. To je jedan od najstarijih, ako ne i najstariji likovni prikaz raspela Isusa Krista u hrvatskoj povijesnoj baštini datiran u 12./13. st. Na tom raspelu Krist nije patnik, nego proslavljen i uskrsnuli. Naime u povijesti umjetnosti, nakon višestoljetnoga prikaza pobjedonosnoga, slavnoga Krista, u 12./13. st. počinje se prikazivati lik trpećega Krista na križu. Za vrijeme IV. križarske bojne u 13. stoljeću taj je križ bio izložen na zadarskim zidinama kako bi se pokazalo da je Zadar kršćanski grad i spriječilo njegovo rušenje.
Cjelovitu ikonografiju i značenje toga drvenoga križa rađena u plitkom reljefu za Glas Koncila stručno je pojasnila izv. prof. dr. Ana Mišković s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru koja se bavi poviješću liturgije. Rekla je da je bilo postavljeno na slavolučnu stijenu u crkvi sv. Frane u Zadru. »Ovakvo raspelo vješalo se o trijumfalni luk, odnosno o slavolučnu stijenu u crkvi, dakle na višu poziciju, pa nije bilo blisko oku promatrača. Na taj način vjernicima je demonstriralo slavu umrloga Krista. Bilo je postavljeno na više mjesto, no to je uobičajeno mjesto za takva drvena raspela u tom razdoblju. To je bio obvezni liturgijski predmet u svim svetištima, a ovo raspelo u crkvi sv. Frane jedno je od rijetko sačuvanih. Krist je na njemu prikazan kao živi Krist, živa, smjela pogleda koji je usmjeren frontalno, prema prostoru. Njegovo tijelo prati linije hasta križa. Ruke su širom rastvorene, blago savinute u laktima, dlanova pribijenih na križ. Svaka noga zabijena je pojedinačnim čavlom«, opisuje dr. Mišković.
Dr. Ana Mišković: »To je bio obvezni liturgijski predmet u svim svetištima, a ovo raspelo u crkvi sv. Frane jedno je od rijetko sačuvanih. Krist je na njemu prikazan kao živi Krist, živa, smjela pogleda«Uokolo Kristove glave je aureola, a donji dio tijela prekriven je perizomom oslikanim dijagonalnim cik-cak linijama. »Takvi prikazi Krista karakteristični su za rano srednjovjekovlje, odnosno za razdoblje romanike. S vremenom se takva koncepcija križa gubi. U razdoblju gotike nema više prikaza živoga Krista koji ima širom otvorene oči, nego se prikazuje lik Krista koji je u patničkoj gesti, izvijena korpusa tijela na križu, u toj mjeri da korpus ‘iskače’ iz hasta križa, što kod ovoga križa nije slučaj. Dakle, prikaz raspetoga Krista s vremenom se mijenja. U tom pogledu ovo je raspelo zaista raritetno i najstarije na našem području«, napominje dr. Mišković, ističući da je Zadar baštinik triju srednjovjekovnih raspela.
Opisujući križ, dr. Mišković kaže da se po uobičajenoj ikonografskoj inačici povrh glave Krista nalazi prikaz sv. Mihovila arkanđela, vojskovođe koji brani duše od zla. S bočne desne strane Krista nalazi se Bogorodica u profilu. Jednom rukom pridržava lice, bradu. Odjevena je u crno, s crnim velom, pogleda usmjerena prema Kristu. S bočne lijeve strane nalazi se sv. Ivan evanđelist, učenik kojega je Isus »najviše ljubio«, karakteristično mladolika izraza. Zrcalno je okrenut u odnosu na Bogorodicu, također pogleda prema Kristu, u plavoj haljini i crvenom plaštu.
Na raspelu se nalazi natpis na dva jezika, na grčkom i latinskom. Na latinskom je napisan stih u rimi: In mecre dentes, ad me concvrrite gentes – U mene vjerujte, k meni pohrlite svi narodi. »Natpis je karakterističan za to raspelo i jedan je od rijetko sačuvanih natpisa općenito te epohe na našem području, znakovit za zadarsku sredinu. Drugi je natpis među rijetko sačuvanim primjerima grčkoga alfabeta na našem području, što proizlazi iz specifične povijesne situacije. Naime, Zadar je crkvenom jurisdikcijom pripadao Rimskoj Crkvi, a politički je kroz dugo ranosrednjovjekovno razdoblje pripadao Bizantskomu Carstvu. Zbog svoga položaja na razmeđi Istoka i Zapada u Zadru su se prožimali dvostruki utjecaji, što se reflektira i u crkvenom prostoru. Drugi je natpis odjek istočnjačke liturgije i kulture koja se manifestirala i na raspelu, po čemu je ono dodatno specifično«, naglašava dr. Mišković.
Utjecaj je bizantske kulture vidljiv i u oblikovanju cijeloga korpusa križa jer su svi krakovi potpuno jednaki. Raspelo pripada grčkoj tipologiji križa, gdje su svi krakovi jednakih dimenzija. U latinskoj je verziji okomita hasta križa duža, a kraća je poprečno položena na nju. Glava Krista priljubljena je uz korpus križa. Korpus Krista plitko iskače iz drvene površine i potom je polikromiran, obojen. Rabljene su osnovne boje i specifičan ton za inkarnat Kristova tijela. Stilizirani su i prikaz boka iz kojega izlazi krv i prikaz torza. U kružnicama – medaljonima iznad Kristove glave napisana je skraćenica od Jesus Christus. U jednom krugu IC, a u drugom XC. Iznad tih dvaju krugova je natpis Rex Iudeorum – Kralj židovski.
Duhovnu poruku temperom oslikanoga raspela opisao je provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima fra Tomislav Šanko, u čijoj se samostanskoj crkvi sv. Frane to raspelo nalazilo i njihova je najstarija i najvrjednija umjetnina.
Fra Tomislav Šanko: »Velike oči kojima nas Krist gleda na tom raspelu znače prisutnost, potpunu usredotočenost, ljubav koja je prisutna, koja je tu, ovdje, sada. Isus tako gleda čovjeka pokazujući da ulazi u njegov život«Prema nekim tumačenjima, simbolično, dva pramena kose na glavi Krista na tom raspelu predstavljaju dvije Kristove naravi, ljudsku i božansku. Prošireni vrat ima kao neki oblik goluba, pa može predstavljati Duha Svetoga kojega Isus daje baš na križu, kad se potpuno predaje Ocu. U tom trenutku Duh Sveti izlazi i daje se. Tri pramena kose na ramenima mogu predstavljati tri božanske osobe, Presveto Trojstvo. »Velike oči kojima nas Krist gleda na tom raspelu znače prisutnost, potpunu usredotočenost, ljubav koja je prisutna, koja je tu, ovdje, sada. Isus tako gleda čovjeka pokazujući da ulazi u njegov život. Krist ima raširene ruke. To je Krist koji predstavlja susret. Bog je u sebi susret. Bog je trojstven, a đavao, neprijatelj, razbija susret i razdvaja ljude. Gospodin je onaj koji spaja. Što sam više s njim, postajem više ujedinjena osoba i moji susreti postaju dublji, ljepši. Isus pokazuje ruke. I to je znak ljubavi. Po svom uskrsnuću Isus kaže: ‘Zašto vas obuzimaju sumnje, pogledajte u mene. Gledajte u moje ruke, noge, ja vas ljubim, možete mi doći kakvi god jeste’«, opisuje provincijal Šanko duhovnu poruku ikonografije toga raspela.
Zlatna Kristova odjeća na tom raspelu znak je kraljevstva. »Isus je na tom križu uskrsnuli Krist. On je vladar, kralj, kralj ljubavi. Isus je već pobijedio na križu. Na križu je pobijedio sve naše smrti, sve naše grijehe i slabosti. Sve naše borbe na križu su dobivene. Na tom je raspelu Isus odjeven u slavi. Najveće je uzdignuće tamo gdje se Isus najviše sagnuo, gdje je najviše izgubio. Gdje se dao do kraja, gdje se ogolio do kraja. Tu je nastalo najveće uzdignuće. Tako i u našem životu. Najveći čovjek nije čovjek koji se najviše uspne u nekom svom napredovanju – nego najviše je čovjek onaj koji se može najviše spustiti, da bi služio. Kada služiš, kad se daš, do ogoljenosti, Bog te odjene slavom«, poručuje provincijal Šanko.
