Miran čovjek Stipe Žunić. Kada sjedi uz limunadu i strpljivo odgovara na novinarska pitanja. A u bacačkom prostoru pršti energija nemira, želje, snage, sposobnosti. Nevjerojatan je športski put 26-godišnjega Zadranina, a još nevjerojatnija zrelost i staloženost kojom zrači. Istina, osvajanjem trećega mjesta na Svjetskom prvenstvu u Londonu, dosegnutoga u nedjelju 6. kolovoza, ostvario je dio sna, java je pokazala da može konkurirati najboljim bacačima kugle. Ne, nije se spoznaja dogodila »jučer«, no nekadašnji košarkaš, svjetski juniorski prvak u kickboxingu, kasnije američki student sociologije i društvenih znanosti, u bacanju kugle pronašao je sebe, svjestan da je i bez bacanja kugle – ljubljeno Božje dijete. Najveća vrjednota razgovora s brončanim Žunićem jest upravo u spontanosti i neposrednosti njegova svjedočenja. Autentično od početka do kraja.
ŽUNIĆ: Dobro pitanje. Šport me gradio kroz sve što sam prolazio, od odrastanja do fakulteta koji sam »zaradio« mukotrpnim radom. Šport me izvana oblikovao na svjetskoj sceni, ali uvelike me izgradio i iznutra.
Započeo sam s košarkom kao i svi mladići u Zadru, potom sam se dugo i uspješno bavio borilačkim športom. U osmom razredu osnovne škole prebacio sam kuglu dalje od svih vršnjaka, pa je pokojni profesor tjelesnoga odgoja Šime Pilipović inzistirao da se bavim atletikom. On je prvi koji je u meni vidio potencijal za velike stvari jednoga dana. Zatim sam u zadarskom atletskom klubu nastavio s bacačkim disciplinama, paralelno s treniranjem kickboxinga. Bilo je mnogo samopouzdanja u tinejdžerskim danima, putovanja, natjecanja, prikupljanja iskustva. Neko vrijeme bio sam podjednako dobar u oba športa. Došlo je i više ponuda za studiranje na američkim sveučilištima. Odlučio sam se za atletiku. U SAD-u su, budući da sam bio bacač koplja, uslijedile i ozljede. Nastavio sam sa športom koji sam funkcionalno mogao obavljati s obzirom na zdravlje – bacanjem kugle. U kratkom vremenu, nikako drukčije doli Božjim čudom, u šest mjeseci bacio sam olimpijsku normu, što u koplju nisam uspio bacajući devet godina, koliko god bio blizu. Nakon što sam tri godine bacajući kuglu bio na četvrtim i petim mjestima, u kolovozu je došla kruna – treće mjesto na svjetskom prvenstvu.
ŽUNIĆ: Uvijek sam imao motiv biti pobjednikom, najboljom verzijom samoga sebe. To znači otvoriti se uspjesima u bilo kojem životnom području. Svatko tko je sposoban, bilo mladić ili djevojka, ako daje sve od sebe, ako dovoljno jako želi, uz darovani talent može napraviti jako puno. Sve je kod mene ovisilo o trudu, radu i neodustajanju. Na svjetsko prvenstvo došao sam kao trinaesti bacač po rezultatu, međutim, bio sam najspremniji, sve sam podredio tomu da budem najbolji, što je dovelo do svjetske medalje.
ŽUNIĆ: Riječ je o malom i interesantnom paradoksu. Nekad su teške situacije mističnije od dobrih situacija, iz njih se više može naučiti. Uspjeh jest blagoslov i Božja ruka na ramenu, ali u neuspjesima, u zatvorenim pogledima, kada čovjek ne zna što će se dogoditi, kada ne ide sve po planu, kada se dogode ozljede – uvijek se otkriva i nešto drugo. Donosi to i pojedinu žrtvu, nešto za što se vrijedi boriti. Gdje ima žrtve, ondje se kasnije nešto bolje izrodi, u duhovnom i fizičkom smislu. I ne mora biti riječ o nečem opipljivom. Poteškoće i »neredi« spremali su sve za veliki red. U nalaženju samoga sebe kroz poteškoće, pojedinac otkriva kolika je njegova snaga, koliko mu je potrebna Božja snaga te koliko je kao čovjek izgrađen.
ŽUNIĆ: Zanimljiv je moj brzi napredak u bacanju kugle. Sigurno su pridonijeli i geni, talent, Božji blagoslov, američki uvjeti. Posvećenost športu igrala je najveću ulogu. Cjelodnevno živim šport jer bez rada nema ničega. Unatoč blagoslovu, ne će sam od sebe doći uspjeh, odnosno 21,50 metara u bacanju kugle. Volja je jedino što čovjek može dati, a potom ostalo treba prepustiti u Božje ruke.
ŽUNIĆ: S devetnaest sam godina odlučio otići u Sjedinjene Američke Države. Nije bilo lako, ostavio sam obitelj, prijatelje, poznanike i otišao na Floridu. Sama riječ »Florida« zvuči »zakon«, no bilo je muke u prilagodbi.
Da sam u Zagrebu studirao i trenirao atletiku, ne bih postigao takve rezultate, zato što je u SAD-u sustav sveučilišnih športova tako napravljen: ujutro mogu biti na predavanjima, poslijepodne na treningu, a navečer učiti. Bila je potrebna samo moja dobra volja.
U Hrvatskoj to nedostaje, nema uvjeta za trening, neovisno o kojem je športu riječ, uz iznimke nogometa i košarke. Od ranih sam dana bio upoznat s tim da bez uvjeta u atletici pojedinac teško može napredovati. Nedostatak uvjeta dovodi do ozljeda. Bacač kugle ili natjecatelj u drugim disciplinama mora biti na sto posto, jer je nemoguće ozlijeđen bacati i trčati. Kloniti se ozljeda i biti u najboljoj formi preduvjeti su uspjeha.
Najviše mi je kao rođenom Zadraninu nedostajalo naručiti kavu i sjesti pored mora. Tamo svi žive američki san, nedostajala je naša opuštenost. Mnogo se radi, nema obiteljskih obroka koji su kod nas svetinja i znak zajedništva. No nigdje nije idealno.
ŽUNIĆ: To je bio dio privatnoga života od kojega se napravila veća priča. Volim zadržati za sebe pojedine stvari, jer sutrašnji dan nikomu nije obećan. Imao sam operaciju ramena i iznimno težak oporavak, šest tjedana desna mi je ruka morala mirovati na madracu. Operacija lakta donijela je lošu reakciju na anesteziju. Izgubio sam tlak na tri minute, srce se spustilo na 23 otkucaja, postalo je kritično, doktori su uletjeli, započeli masiranje, ne znam ni sam što se događalo. Tek me poslije panika uhvatila (smijeh, op. a.). Uslijedila je teška upala pluća, izgubio sam mnogo kilograma u dva tjedna, bio hospitaliziran na aparatima s kisikom. U glavi mi je tih trenutaka 2013. bilo da ću odustati od športa. Imao sam devedeset kilograma, što je premalo za bacača kugle, rame me je boljelo, lakat operiran. Tko mi je mogao reći da ću za šest mjeseci imati olimpijsku normu! To je pravo čudo u mojim očima! Stalno sam bio na doping-kontrolama, svi su mislili tko zna što se događa, je li netko napravio superjunaka od mene. Nije. To je stvarno Božje čudo, krenuo sam u slijepi korak prema svemu što sam radio na športskom planu, što je dovelo do moje staloženosti i smirenosti. Svoje brige prepustio sam Nebu.
ŽUNIĆ: Većinom smo svi odrasli kao kršteni i vjernici. No subotom smo izlazili, a nedjeljom ujutro na misu. To je bilo pogrješno. Ono što je autentično u mom slučaju jest da je prije Stipe Žunić bio samo šport. U trenutku u kojem mi je oduzet šport više nisam bio Stipe Žunić. Nisam znao tko sam. Razumijete? Sve što sam imao i postigao bilo je zbog športa. Osjećao sam se da imam boga, a nemam Boga.
ŽUNIĆ: Tako je. Sa športom se sve oduzelo. Danas, kada bi se šport oduzeo od mene, i da se ne bavim bacanjem kugle, ponovno bih bio isti Stipe Žunić, sretan u duši, miran, svirao bih gitaru, družio se s ljudima, bavio sociologijom. Ključna je razlika što sam pronašao veću vrijednost, što mi nije šport bog, nego sredstvo na putu prema Bogu. Važna razlika.
ŽUNIĆ: Zahvalnost, ponos, nostalgija, sreća, motiv. Naravno da smo svi u timu bili šokirani spoznajom da je medalja osvojena. Bronca je donijela mnoštvo emocija.
ŽUNIĆ: Lijepo je napraviti nešto zapamćeno i zapisano za povijest. Vrijeme brzo prolazi, valovi vremena kroz desetljeće, dva, nose svoja pitanja i trendove. Glede samoga športa, postao sam prvi hrvatski atletičar sa svjetskom medaljom. Ako to ne mogu poboljšati i postati svjetskim prvakom, volio bih da to netko drugi napravi. Želim da atletika ima moje, još bolje nasljednike.
ŽUNIĆ: Nogomet je biznis, atletika se s njim ne može financijski uspoređivati. Stoti nogometaš svijeta može napraviti nekoliko milijuna eura vrijedan transfer, a u kraljici športova to mogu samo pobjednici. Riječ je o zdravoj športskoj nepravdi, jednako kao što postoje pojedini športovi koji, gledajući isključivo profit, imaju još manje sredstava od atletike. U nogometu se okreće velik novac, u atletici x puta manje. A razlika je ta što atletičar mora biti najbolji, a u nogometu je dovoljno biti prosječan.
ŽUNIĆ: To je šport. Nekad se pobijedi, nekad izgubi ili kako bi u Americi rekli – you win some, you lose some. Na zagrijavanju sam imao dovoljno prostora da budem među trojicom, no u prvom hitcu sam ozlijedio šaku. Prošla mi je kugla između prstiju, krivom putanjom prejako sam ju »zveknuo«. Nisam pogodio centar težišta kugle, što je dovelo do provlačenja kroz natjecanje. Dao sam sve od sebe, što je bilo dovoljno za šesto mjesto. Bili su najbolji bacači kugle, i doseg u Zagrebu može se usporediti sa šestim mjestom na svjetskom prvenstvu. Nemamo ni vremenske sreće s »Hanžekom«; otkako je kugla na fontanama, uvijek je kiša, ili na samom natjecanju, ili zapljušti pola sata prije natjecanja.
ŽUNIĆ: Riječ je o golemom poštovanju, jer oni znaju koliko muke i truda treba do najvećih rezultata. Pola metra dalje na toj razini ovisi o danu i načinu na koji se športaš probudi. Vlada opuštena atmosfera s mnogo poštovanja prema bacačima koji su u vrhu. Dolazimo sa stavom »neka bolji pobijedi«.
ŽUNIĆ: Za deset godina nadam se imati olimpijsku medalju ispod svojega pojasa. Ambicije su velike. Pokazao sam da mogu biti među tri najbolja na svijetu, volio bih postati i europskim prvakom. Htio bih zasnovati obitelj, još i prije 37. (smijeh, op. a.), živeći kraj mora, gdje sam i odrastao. Biti kraj obale dobro je za pluća. Volio bih imati suprugu i djecu, baviti se športom. U to vrijeme vjerojatno ću prestajati s profesionalnom karijerom. Volim fitness i poticati druge na rekreativno bavljenje športom. Jamačno ću ostati povezan sa športom, osim ako Bog ne bude imao druge planove. Svake tri godine nešto se novo događa u mom životu, tko zna.
ŽUNIĆ: Želim živjeti dan za dan, ostati u Splitu. Ako se pojavi dobra opcija da mogu otići trenirati u Ameriku, razmislit ću. Sve ovisi o tome koja će prilika biti najbolja za mene, gdje ću se najbolje osjećati i napredovati. Nastavit ću iskorištavati dan koji imam najbolje što mogu, a sutrašnji dan što donese. Nemam konkretne planove, mogu maštati o rečenom za deset godina, no više u kontekstu želja nego planova. Sam život kroji sve, a moja dispozicija kako ću se postaviti prema svakomu danu i situaciji koju donese gradi i moju osobnu povijest. Pri završetku sezone obavljam tek marketinške i medijske obveze. Trudit ću se odmoriti i provoditi vrijeme s najdražima. Kada dođe 2018., bit će »ludnica«, dva treninga dnevno, ujutro bacanje, poslijepodne teretana, između obroci, zatim misa, molitva, privatno vrijeme i tako dan za danom.
ŽUNIĆ: Moj je otac bio na prvoj liniji, sve dane Domovinskoga rata proveo je kao dragovoljac, sve što je mogao dao je za Hrvatsku. Dok svi naši dobrovoljci ne budu zadovoljni, mi športaši nemamo pravo ništa govoriti o našim uvjetima, jer oni su se izborili za državu koju danas predstavljamo. Bio sam još mali, brat Tomislav je stariji šest godina pa ima više sjećanja. S obzirom na sve što smo prošli, dobri smo i ispali.
ŽUNIĆ: Moje usko područje studiranja bio je rad s mladima i njihovim uključivanjem u društvo. Riječ je o specifičnim problemima s trendovima koji donose različita vremena, o odgoju djece u obitelji i međusobnom postavljanju roditelja prema djeci te kako sama okolina utječe na mlade i obitelj. Smatram da je obitelj temeljna zajednica. I bez poznavanja religije, supružnici, otac, majka i djeca uvijek su tu. Ne smijemo se prilagođavati nikakvim valovima vremena. Obitelj mora ostati čvrsta, jaka, i to mi je najvažnije. Vidljivo je koliko suvremena obitelj pati s mnoštvom problema, no riječ je o svetom i onome što se mora održati izvornim.
ŽUNIĆ: Cashov je život zanimljiv, riječ je o obraćeniku. Njegova obrada pjesme »Hurt« bila mi je simbolična u teškom životnom trenutku. Ljubav prema glazbi oduvijek je bila u meni. Lagano sam uz gitaru počeo svirati i usnu harmoniku, tako volim provoditi slobodno vrijeme.
ŽUNIĆ: Nikada u svojoj karijeri nisam imao ni jedan pripremljen intervju. Iskren sam i otvoren, imam i iskustva pa pazim što govorim. Prije su se moje izjave mogle pogrješno protumačiti. Mediji ne progovaraju mnogo o vjeri i nutarnjim motivima. A riječ je o radosnoj vijesti! Ako tko dobije milijun dolara na igrama za sreću, teško mu je to ne podijeliti s drugima. Isto je i s divnim duhovnim stvarima u meni. Ne mogu a da ih ne potkrijepim, jer to su dokazi, činjenice moje sreće, uspješnoga života i zadovoljstva. Pa zašto ne bih rekao u čemu je ‘kvaka’!
