Mladić? Da. Lijep? Da. Krilat? Naoružan? Da. S nebesa? Da. Anđeo? Ne. Tako bi se ukratko mogli opisati mitološki likovi koji su kroz povijest najčešće očaravali umjetnike: kupidi i puttiji, amoretti i eroti. Premda su ih rani kršćani izbjegavali zbog požudne simbolike, njihovo učestalo umjetničko poistovjećivanje s anđelima nije plod tek vjerske ravnodušnosti. Kao i likovi grčke i rimske mitologije, i biblijski anđeli bdiju nad ljubavnom srećom Abrahama i Sare, Izaka i Rebeke, Tobije i Sare, Josipa i Marije. Izvršavajući božansku volju, i oni poprimaju izgled kukca, a njihovim neodoljivim nalozima podjednako se podlažu dobri i opaki. Čak se i po vanjštini očituju nutarnje podudarnosti. Anđeli u Pismu, doduše, nisu djetinje nestašni, mekušavi, bucmasti ni goluždravi, no lukom znaju rukovati. Ipak, dok Amor gađa samo srca ljubavnika, »pet krasnih« anđeoskih konjanika »strjelicama i munjama« zablješćuje mrzitelje Židova.
Premda za istovjetnost Božjih strjelica i žara munja svjedoče Job, David, Habakuk i Zaharija, strjelačku je ulogu anđela prije apostola Pavla prepoznao samo pisac Druge knjige o Makabejcima.
Možda je to razlog zašto povijest anđeoske umjetnosti ne obiluje strijelcima ni munjonoscima. Nije, dakle, čudno što se rubnoj simbolici posvetio simbolist kojemu je slikarstvo bilo tek jednom od razonoda. U opusu »četvrtoga poljskoga barda« Stanisława Wyspiańskoga među dramama se i pjesmama, slikama i crtežima, šablonama za vitraje i nacrtima za namještaj krije i pastelna skica »Palih anđela« s dvama strijelcima u stiliziranom oblaku. No za tetive koje rastežu anđeoski mladići nisu zapete strijele. Neobični dijademi nad njihovim glavama objasnit će i zašto. Nastale križanjem dvaju heraldičkih trolista – nebeskoga Trojstva i vojničkoga »ježa« – te su šesterokrake zvijezde valjan amblem nebeske vojske: ona se bori oružjem svojega vojvode.
»Shvatila sam da na Božju ljubav mogu odgovoriti samo žrtvom, ljubavlju koja je spremna trpjeti za njegovu slavu i za Crkvu.« Riječi kojima je Elizabeth Hesselblad opisala trenutak svojega uvjetnoga krštenja pokazuju da je nekadašnjoj luteranki papa Pio X. s pravom dopustio da se u karmelskom novicijatu uresi redovničkim dijademom svete Brigite. No švedska svetica – rođena 1870., godinu nakon Wyspiańskoga – ne će tek obnoviti umiruće brigitinke, nego i u njihov kontemplativni liturgijski žar uroniti posve suvremen križ: okomicu milosrđa prema potlačenima te vodoravnicu ljubavi za jedinstvo Crkve. Ako su u majci Mariji Elizabeti Židovi stoga prepoznali pravednicu među narodima, a katolici »drugu Brigitu«, ona je trolist ipak dovršila žrtvom za obraćenje vlastite domovine. »Idite u nebo ruku punih ljubavi i krjeposti!« na samrti je prošaptala sestrama, rastegnuvši naoko prazne ruke. Strjelice? Da. Munje? Da. Anđeo? Da!
