»Lavovi su anđeli« zaključak je koji će podjednako potpisati poznavatelji horoskopskih znakova, štićenici humanitarnih udruga i ljubitelji muških športova. No potpisom bi im se morali pridružiti i čitatelji Pisma. Iako kralj životinja u Bibliji igra raznolike uloge – od amblema patrijarha Jude do simbola Jude Makabejca, od personifikacije izraelskoga naroda do metafore poganskih dušmana, od slike neumitne kazne do milosne prilike Jaganjca – jedna od glavnih upravo je anđeoska. Razlog nije tek lavovska snaga i srčanost Božjih glasnika, koje na zemlji katkada i zamijene »lavovi zatornici«. Ako psalmistovo izjednačavanje »lava i ljutice« nije dostatan tumač Petrove usporedbe đavla s ričućim lavom, dostajat će ipak podsjetnik na lavolike kerubinske pojave koje je bilo dano vidjeti Ezekielu i Ivanu. A možda je baš anđeoska srodnost s lavovima razlogom zašto je zvijeri u babilonskoj jami »po vjeri« Danielovoj ukrotio – anđeo.
Nije preuveličano reći da je ukrotiti lava i uvjerljivo ga naslikati podjednako teško. Stoga nije neočekivano da je lavolikost anđeoskoga krotitelja »pogodio« tek umjetnik koji je više od svega slikao – lavove. Premda lava u divljini vjerojatno nije smotrio ni na oslikanom putovanju u Maroko, Ferdinand Victor Eugene Delacroix u zapisima je uočio srodnost lavova i ljudi – srodnost koja na njegovu »Danielu u lavljoj jami« nadilazi »čudovišnu« sličnost njihovih udova. Nemoguće je, naime, na tom ulju na platnu previdjeti podudarnost mačje gubice i mladićeva lica, kao i prelijevanje složene boje s lavlje grive na anđelov plašt.
No bilo bi to puko učitavanje simbolizma u djelo najisturenijega francuskoga romantičara da nije do žara anđelova pogleda i žestine njegovih pokreta. Dramatika Delacroixova kista tu opovrgava navodni deizam »posljednjega od starih majstora«: anđeo lavovima ralje ne čepi prisilom, nego prisutnošću.
Ni anđeoske nakane ni lavovska obrazloženja svećeničke subraće nisu uspjele Mišela Garicoďtsa prisiliti da za račun pučkih misija među obeskrštenim Francuzima odustane od osnivanja škole za djecu. Za taj žar baskijskoga svetca umrla u godini Delacroixove smrti – 1863. – nije bilo presudno tek plodonosno iskustvo »vječne« misijske prisutnosti u Betharramu, gdje je utemeljio kongregaciju Presvetoga Srca Isusova. Bio je to i primjer Isusove »posvudašnje nježnosti«: ljudske krjeposti koje nema bez dara pobožnosti, ali i odgojnoga ploda bez kojega nema misionarske velikodušnosti. Sve poglede i pokrete »malenoga naučitelja« stoga je prelijevala nježnost: bilo da je gladan u ispovjedaonici odrješivao grijehe ili da se gostio navijajući na utakmici pelote, bilo da je provodio dane u molitvi pred Utjelovljenim Sinom ili noći u razgovoru s ocem uz dim lule. Od žestine takve nježnosti i ljudski lavovi postaju krotki poput anđela.
