»Pjeva kao anđeo«, reći će se s pravom za osobu skladna glasa. Ta i svjedočanstva sviju kojima je bilo dano zaviriti u »anđeoske dvore« – od proroka Izaije pa sve do starješine Ivana – potvrđuju da se ondje u punini ostvaruje što je psalmist na zemlji tek načuo: »svagdje klicanje, pjesma«. Ipak, anđeosko je zborenje s ljudima posve druga pjesma. Čak ni u snove zemljanâ – izuzevši snoviđenja Daniela i Zaharije – anđeli ne unose toliko uzvišene stihove koliko uporabnu prozu. Možda je najčešće tu anđeosku prozaičnost doživljavao sveti Josip, kojemu je božanski poslanik u četirima snovima davao neočekivano jednostavne upute i upozorenja, objašnjenja i ohrabrenja. No riječi koje je Josipovu praocu Jakovu anđeo uputio dok je patrijarh spavao kraj stada svoga punca Labana ipak prednjače prividnom prizemnošću: »Primijeti dobro da su jarci u stadu što se pare prugasti, mjestimično bijeli i šareni.«
Te bi riječi – makar i od anđela – malo koga zanijele. No za Jakova, koji je baš metodom razjašnjenom u snu za ranijih nevolja stekao silno bogatstvo, bila je to silovita potvrda da ga je od neimaštine očuvao sam Bog. Premda se dvaput prihvatio slikanja »Jakova kod Labanovih stada«, strahovitost je patrijarhove snovite spoznaje španjolski majstor Jusepe de Ribera uhvatio samo na prvom platnu, i to zahvaljujući svojoj dvolikosti.
Naime, »Španjolčić« se – kako su ga zvali u Napulju – u četrdesetim godinama našao na baroknom prijelomu između zastrašujuće tmine Caravaggiova naturalizma i zavodljiva sjaja Rubensova kolorizma. No upravo je portret s nevidljivim anđelom dokaz da se nijednomu nije posve pokorio. Anđeoski je sjaj odslikao u znoju na unezvijerenu licu patrijarha što je u mraku naopako dohvatio i pastirski štap. Ali je iza njega naslutio i zlato zavičaja kamo ga je Bog pozvao da se vrati.
U znoju se iz duboka sna uzrokovana trovanjem 1599. u Barceloni čudom probudila sedmogodišnja sirotica Maria Ines Jerónima Astorch. Buduću blaženicu i de Riberinu vršnjakinju s odra je u život dozvala molitva utemeljiteljice španjolske grane klarisa kapucinka, kojima je kasnije i sama pristupila. Njezino redovničko ime, Angela, nije joj pripalo slučajno: premda joj je tek kasno iskustvo anđeoske blizine razjasnilo da božanske pohvale valja pjevati »čistoćom i radošću srca«, redovničko je bogatstvo već bila stekla – pjesmom. »Mistikinju časoslova« stihovi bi psalama toliko zanijeli da bi se – iz poslušnosti ispovjedniku – držala za korske klupe da je nadnaravna milost ne podigne u zrak. Pa iako je i Pismo i Oce poznavala naizust, Bog joj je pred smrt uslišio neustrašivu molbu da je liši moći razuma. Ona koja je pjevala »pred licem anđela« u prozaičnoj je tami naslutila zlato nebeskoga zavičaja.
