Da ni zemaljske djelatnosti kakva je historiografija nisu slobodne od zabluda o nebeskim duhovima, pokazuje izreka kojom povjesničari i danas opisuju Osmanlije: »Đavli u ratu, anđeli u miru«. Naime, čak i kada mačevima ili sulicama ne predvode megdane i manevre, anđeli ratove oglašavaju, održavaju i okončavaju, a duhovnomu boju toliko su skloni da im je i drugo ime – vojska nebeska. Međutim, u zabludu težu od povjesničke miroljubivosti zapada tko bojevno djelovanje anđela prispodobljava ljudskomu. Zaharija, Petar i Juda uglas svjedoče da anđeli borbe s đavlima dobivaju posvemašnjom poniznošću. Zato Bog Izraelce i upozorava da se ne protive anđeoskomu zapovjedniku pohoda na Obećanu Zemlju: u njemu je ime Gospodnje – ime pobjede, ali i pravde. Kada god se izabrani narod pobuni ili pogani, anđeo saveznik namah se promeće u anđela osvetnika. Kao i vidjelac Ivan, prorok Ezekiel tih je izvršitelja Božje kazne susreo točno sedam.
Kakva su »zatorna oružja« u rukama nosili Božji osvetnici kod Jeruzalema, teško je reći koliko i to jesu li – s obzirom na broj – posrijedi bili arkanđeli; prorok tek ovlaš spominje pisarski pribor jednoga od tih »ljudi«. Odgovoru je možda i najbliže došao slikar koji se nije libio izmišljati imena arkanđela iako se na slike nije potpisivao. Osim što ime »Letiela Božjega« ne spominju ni pobožna predaja ni bezbožna bajanja, dotičnoga je anđela anonimni Majstor od Calamarke na svojem ulju na platnu oboružao puškom kremenjačom. Primjedba da i ostatak majstorovih »anđela arkebuzira« tijelom i odijelom podsjeća na figure Joséa Lópeza de los Ríosa promatraču ne pomaže mnogo. Ipak, vrijedi primijetiti da – prožimljući europsku ikonografiju simbolikom Inkâ – taj bolivijski manirist nagoviješta da portretirani nebesnik nije samo ratnik, nego i velikaš. Ali lice mu nije ni ispijeno od truda ni podbuhlo od ugode, već djetinje svježe.
Božju naredbu: »Idi i razveseli moju kuću!« mogao je ispuniti samo netko djetinje svjež poput Miquela Baptista Grana Perisa. Ipak, zna li se da je katalonski blaženik – koji je otišao Bogu na sud 1684., baš kada je José López de los Ríos potpisao svoj »Posljednji sud« – već s 18 godina postao udovac, njegovu bi se svježinu lako moglo krivo shvatiti. Redovnik poznatiji kao Bonaventura od Barcelone odmah je nakon smrti supruge obukao franjevački habit, ali svećeničke se štole iz poštovanja dokraja libio, baš poput svetoga Franje Asiškoga. Predanost u obavljanju najmanje bajkovitih poslova – kuhanja i vratarenja, dvorenja i prosjačenja – nesumnjivo mu je pomogla da dosegne mjesto savjetnika četvorice papa. No »apostol Rima« tu je čast upotrijebio tek da bi franjevaštvo razveselio »obnovicom«: izgradnjom duhovnih »osama« za razmatranje izvornoga Pravila. Tko želi nadvladati u ratu protiv đavla, mora izboriti mir anđela
