Proslava Velike Gospe i ove će godine okupiti velika vjernička mnoštva u velikim i malim marijanskim svetištima diljem domovine i bit će to osobita prilika da se vjernici suoče s transcendentnim, Božjim, vječnim, što izvrsno utjelovljuje upravo Marijino uznesenje na nebo. Uz mnoštvo izvanjskih ponuda namijenjenih svim ljudima i vjernicima ponajprije kao tjelesnim bićima, sudjelovanje u velikogospojinskoj proslavi može svakomu čovjeku dobre volje pružiti i bar »trenutak istine«, tj. mogućnost stvarnoga susreta sa sobom samim, s Isusovom Majkom i po njoj s Isusom, Bogočovjekom, da bi obnovio svijest o cjelini svoga života, dakle i onoga zemaljskoga i onoga u vječnosti.
Po čitavu svijetu, a posebno snažno u Hrvatskoj, Mariju, kao jednu ljudsku osobu od mnoštva koje čini čitavo čovječanstvo, slavi se jer je sav svoj život darovala; ne zadržavši baš ništa za sebe predala se u služenje Bogu i ljudima. U velikogospojinskom slavlju susreću se iskazivanja slave Mariji i s Božje i s ljudske strane: Bog je Mariju nagradio i uzeo k sebi u svoju slavu ne dopustivši da njezino ljudsko tijelo istrune u grobu, a ljudi slave Mariju što je svojim cijelim bićem, dušom i tijelom, kao prva od svih ljudi ušla u Božju slavu i tako otkrila svima prvi i najvažniji cilj svakoga životnoga ljudskoga putovanja.
Već pomisao na najvažniji cilj ljudskoga života, a osobito svjesno i iskreno povezivanje sadašnjega osobnoga života s tim ciljem, omogućuje svakomu čovjeku dobre volje potpuno nov pogled kako na svoj tako i na život općenito. Premda ljudi nekada ne mogu gledati cjelinu ni svoga života ni života općenito, bilo da su zauzeti rješavanjem hitnih životnih zadaća i obveza, bilo da ih okupira trajna potraga za trenutcima sreće ili njihovo ispunjavanje, sam njihov odlazak u koje marijansko svetište potvrđuje da u njima postoji iznimno duboka i neiskorjenjiva slutnja o boljem, savršenijem, vječnom životu. Već ta neiskorjenjiva slutnja sposobna je »tjerati« čovjeka da se ne miri s postojećim nezadovoljavajućim stanjem, bilo osobnim, obiteljskim ili društvenim, i da počne mijenjati ono što je u njegovoj moći. Što je pak vjernik bolji Isusov učenik, to je otvoreniji Duhu Svetomu te je po Marijinu primjeru i zagovoru sposobniji ostvarivati dobro i živjeti ljubav na osobnoj, obiteljskoj i društvenoj razini.
A baš svakomu vjerniku pohod u marijansko svetište pruža jedinstvenu priliku da Isusovoj Majci povjeri sve poteškoće, osobne, obiteljske ili društvene, te da – u svijesti da je Bog jedini apsolutni gospodar povijesti i svih zbivanja – po Marijinu zagovoru izmoli stvarnu, djelatnu Božju pomoć.
Osim osobnih i obiteljskih potreba hrvatski katolički vjernici i ove godine u marijanskim svetištima imaju priliku moliti Božju pomoć za nagomilane veoma brojne poteškoće u suvremenom hrvatskom društvu. Ta molitva ne smije biti prebacivanje odgovornosti za rješavanje postojećih brojnih društvenih problema u Hrvatskoj na Mariju ili na Boga, nego treba biti izraz suradničke otvorenosti Mariji i Bogu uz iskreno i požrtvovno vlastito djelovanje, u svijesti o svojoj ograničenosti i o Božjoj svemoći. Takvu molitvu trebao bi prakticirati baš svaki Marijin štovatelj, polazeći od svoga osobnoga iskustva postojećih društvenih poteškoća. Takva molitva u kontekstu slavlja Marijine proslave u nebu uključuje i prihvaćanje evanđeoske ljestvice vrjednota, odnosno odmak od vrjednota koje su najpopularnije u suvremenom prilično kaotičnom svijetu. Budu li hrvatski katolici u svim marijanskim svetištima tako molili, bit će pred Bogom osvijetljeni baš svi hrvatski društveni problemi i vjernici će se vratiti u svoju svakodnevicu ojačani za rješavanje onih društvenih poteškoća koje njih osobno najviše tište; ne će bježati od svoje osobne obveze da rade na sebi samima i da unesu potrebne promjene u svoje odnose prema drugima i prema zajednici na susjedskoj, mjesnoj, pokrajinskoj, nacionalnoj i općeljudskoj razini.
Postoje ipak i prioritetni društveni problemi, koji ne dopuštaju nikakvo odgađanje u rješavanju, a koji su također temeljni za uspješno suočavanje sa svim drugim društvenim poteškoćama na svim razinama. Hrvatski katolici trebali bi tako u marijanska svetišta donijeti npr. problem neslobode koja teško pogađa i život osoba i čitavoga hrvatskoga naroda. Premda ta nesloboda, na osobnoj i nacionalnoj razini, nema formalne oblike, štoviše, svaki čovjek u Hrvatskoj može uvelike biti »kovač svoje sreće«, a hrvatski je narod nakon dugih stoljeća stekao svoju neovisnu i samostalnu državu, ipak neumoljivi okovi i dalje stežu i osobe i hrvatski narod u Hrvatskoj. Na osobnoj razini okovi neslobode sve su navezanosti na slabosti te na brojna dobra i »dobra«, koje guše ili onemogućuju glas savjesti i osobno djelovanje po tom glasu.
Na nacionalnoj su razini okovi neslobode često skrivena djelovanja različitih ideoloških, političkih i drugih interesnih skupina i centara moći koji onemogućuju ostvarivanje općega dobra u hrvatskom društvu, odnosno legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa. Posljedice takvoga djelovanja veoma su brojne, a koliko je velika njihova važnost vidljivo je ako su navedu samo neke: korupcija u svim svojim dimenzijama, nemogućnost da se vlastitim kompetentnim radom osiguraju pristojni uvjeti života, razmahivanje iseljavanja mladih i obitelji u vitalnoj dobi, smišljeno ugrožavanje sve do razaranja obitelji i obiteljskoga života… Hrvatski katolici o ovogodišnjoj Velikoj Gospi imaju puno razloga moliti i odlučiti zauzimati se za slobodu na osobnoj i nacionalnoj razini, jer sloboda je temelj svakoga napretka.
