Dijete se može »ispisati« sa spavanja u vrtiću kada ono to stvarno želi, djeca ne doručkuju i ne ručaju u isto vrijeme, slobodno se kreću po prostorijama i sama izabiru aktivnosti kojima će se igrati, oblače tri broja veći prsluk jer se udovoljava njihovoj želji… Takva organizacija pedagoškoga rada u vrtićima može se činiti kaotičnom te se može pomisliti da ne donosi dobrobit za djecu, no upravo se suprotno pokazuje u praksi kad se u središte stavi interes i dobrobit djeteta. Tim suvremenim pristupom odgoja i obrazovanja djece predškolske dobi bavi se ravnateljica novozagrebačkoga vrtića »Mali istraživač« Ljiljana Vukšić, koja sa 34 godine iskustva svjedoči o prednostima humanističkoga pristupa radu s djecom. Posjetili smo je u njezinu vrtiću na kraju razdoblja u kojem su mnogi roditelji prolazili stresne situacije zbog prilagodbe djece u vrtićke skupine, a progovorila je o odgojnim momentima.
»Dugo se godina u odgoju i obrazovanju djece – neovisno je li riječ o predškolskom, osnovnoškolskom ili srednjoškolskom djetetu – vodilo idejom da je odrasla osoba meritorna i da puno bolje zna od djeteta, no to nije točno. Smisao suvremenoga načina rada jest da postoji pravo na različitost, ali ne i pravo na različitost u poštovanju djeteta. Dijete moramo svi jednako poštovati. Poštujemo ga ako ga ne doživljavamo kao predmet nad kojim treba što raditi da bi to shvatilo i izvršavalo. Moramo poštovati dijete kao ravnopravnu, cjelovitu osobu koja jako dobro zna što želi, a što ne želi. To je temelj i osnova suvremenoga pristupa: poštovanje djeteta kao cjelovita i samostalna bića kojemu odrasli trebaju služiti kao podrška da razvije sve svoje potencijale, a ne da svojim postupanjima ubiju dječju kreativnost, potencijal, živost i potrebu za istraživanjem«, govori ravnateljica Vukšić, rodom iz Splita, koja je u pedagoškim vodama dugi niz godina, pa sadržajno rezonira što je to novo u novoj paradigmi pristupa djeci u ranom djetinjstvu te što se sve promijenilo u odnosu na prethodne generacije i način na koji su današnji roditelji bili odgajani.
»Ne smijemo upasti u zamku da je tradicionalno loše. Tradicija je itekako važna i bitna – tradicija obitelji, poštivanja, vrijednosti, uvažavanja i svega što čini sukus kvalitetne osobe mora ostati prisutno. Ne može se imati suvremen pristup u radu s djecom pa razvijati mlade neodgovorne osobe. Činjenica jest da su se uvjeti života danas vrlo promijenili, puno se manje vremena ima za djecu, no zato bi to vrijeme trebalo kvalitetnije provoditi. Djeca u vrtiću provode između osam i 10 sati pa se uloga vrtićke ustanove ne može minorizirati. Vrtić u velikom dijelu zamijeni obitelj u mnogim stvarima, u njemu djeca provode cijele dane i sedam najvažnijih razvojnih godina. Stoga je i roditeljima itekako važno u kojoj ustanovi njihovo dijete boravi. Nažalost još uvijek u Hrvatskoj vrtićke se ustanove mjere prema iznosu novca koji treba platiti ili blizini stanovanja, a ne po vrijednostima i potrebama vlastitoga djeteta.«
Naša sugovornica – koja je ranije vodila vrtić koji je slovio za strukovno najbolji vrtić u Hrvatskoj te su od Grada Zagreba dobili nagradu za promicanje suvremenih načina rada djece predškolske i rane školske dobi – konkretnije iznosi što znači takav suvremeni način rada. »Djetetu treba dati pravo da vlastitim činjenjem i suradnjom s drugima – djecom i odraslima – dođe do rješenja koja su njemu razumljiva. Jesu li ta rješenja u tom trenutku točna, to je manje važno, koliko je važan misaoni proces u kojem dijete razvija neurone i jača sinapse kako bi došlo do određenoga zaključka. Dijete će odrastanjem doživjeti nove iskustvene razine, ponovno će istraživati, a kroz obrazovanje i život doći će do konačnoga rezultata, ali mnogo brže nego da smo mu mi dali gotovo rješenje koje će brzo zaboraviti. Zato govorimo o iskustvenom učenju, pravu djeteta da svojim tempom i dinamikom – na sebi prihvatljiv način – uči, stječe znanja i priprema se za život. Mi djecu ne pripremamo za školu, nego za život. Djeca su istraživači, ne vole gotova rješenja.«
U takvu pristupu odgoju važna je i filozofija oblikovanja prostora, pa dobra pedagoška poznavateljica Vukšić ističe da je važno neomeđivanje djeteta u četiri zida, osiguravanje slobodnoga kretanja kroz prostor, bogata ponuda materijala. »U tradicionalnim ustanovama sve je podređeno odraslima, cijela organizacija rada temeljena je da odraslomu bude što lakše. Suvremeni način rada ne temelji se na tome da odgojitelj priprema aktivnost jer ne može sa sigurnošću znati što će dijete zanimati. Možda ga uopće ne će zanimati ono što smo mi kao odrasli pripremili u određenom trenutku, a mi tu dajemo slobodu. Ta je sloboda u ranoj dobi poželjna jer do djetetova odlaska u školu na prirodan način implementiramo i potrebu da ponekad čini i stvari koje baš u tom trenutku i ne želi, ali tada je dijete već zrelo da to shvati kao potrebu, a ne prisilu. Ako djetetu s dvije godine kažemo da mora slušati priču, ono to ne razumije, no s pet godina možemo mu objasniti zašto je važno da odsluša priču. S djetetovim odrastanjem ‘stišćemo’ taj prsten odgoja, ali tako da to ne ugrožava dijete, da ne doživi to kao prisilu, nego prirodan put odrastanja. Demokracija u odgoju nije anarhija, demokracija je pravo suodlučivanja, prirodno je da odrasla osoba reagira ako vidi da će se dogoditi nešto što se ne smije dogoditi«, pojašnjava ravnateljica Vukšić dok oko nje dio djece s igrališta ulazi na ručak, drugi se još vani igraju, a treći su već spremni za spavanje.
Često se govori da je roditeljstvo jedna od najljepših, ali i najzahtjevnijih uloga u životu, no za tu ulogu ne postoji škola pa se roditelji informiraju čitanjem knjiga, a danas su posebno popularne one koje ističu strane modele odgoja, poput skandinavskoga. Mogu li se u hrvatsku sredinu prenijeti neke od tih ideja ili su one strane načinu na koji danas u Hrvatskoj odgajamo djecu – pitamo sugovornicu. »Različiti pravci različitim putovima vode, a mi moramo naći onaj srednji koji odgovara našoj djeci, podneblju i kulturi. Trebamo imati svoj model, to ne znači da druge treba odbacivati. Postoje i u Hrvatskoj različiti modeli odgojno-obrazovnoga rada s djecom i savjeti stručnjaka. No ako govorimo o djetetu kao jedinstvenu i neponovljivu biću, govorimo i o jedinstvenu i neponovljivu pristupu odgoju. Ne postoji špranca kojom možemo i trebamo postupati u odnosu na dijete, svako je dijete individua. Naravno da treba pohvaliti roditeljska nastojanja da se obrazuju, da čuju riječ stručnjaka, ali na njima je da donesu osobnu odluku. Način postupanja prema djetetu u svakoj ustanovi i u roditelja mora biti individualan – svako dijete živi na različite načine.«
Kad govori o idealnim odgojnim momentima, sugovornica će svakako spomenuti želju da se deinstitucionalizira proces odgoja i sama ustanova. »Nastojimo živjeti da dijete što manje osjeti institucionalni odgoj, a on zahtijeva strogu hijerarhiju. No važno je da se tradicija uključi kroz segmente poštivanja roditeljstva, majke, otca, bake, djeda, prijatelja. Naša je uloga da humaniziramo djecu, da poštuju različitost, da pomažu«, kaže ravnateljica Vukšić i ističe da ne znači ako je neka vrtićka ustanova suvremena, da ona odgovara svoj djeci te se zalaže za različite pristupe radu i odgoju.
