Ozračje tuge i žalosti zbog spomena Kristove muke posebno se osjeća u obredima Velikoga petka, kad naizgled jednostavni liturgijski čini, puni simbolike i značenja, prate Krista na njegovu putu u poniženje, trpljenje, patnju i smrt. Crkva zato pred tom strašnom dramatikom Isusova raspeća na križ sudjeluje u bogoslužju Velikoga petka u molitvi i šutnji. Služba riječi, klanjanje križu i pričest – tri su dijela liturgije Velikoga petka. Taj drugi dan vazmenoga trodnevlja u sebi ne sadrži nikakav »ton« Uskrsa – toga se dana u crkvama ne slave mise, kao ni na Veliku subotu (sve do vazmenoga bdjenja). Crkva se »uzdržava« od misne euharistijske žrtve zbog spomena na Kristovu smrt, a utihnu i liturgijski instrumenti.
Iako toga dana i crkvena zvona »šute« te izostaje takav poziv vjernicima na dolazak u crkvu, bogoslužja vazmenoga trodnevlja središnja su slavlja cijele liturgijske godine jer se u njima slavi središnje otajstvo našega spasenja – Kristove smrti i uskrsnuća. Veliki petak s obredima Muke Gospodnje nije formalno zapovjedni blagdan, kažu liturgičari, no bila bi velika šteta da vjernici propuste to bogoslužje jer je u nj utkano mnogo jedinstvenosti i posebnosti, što se u liturgiji može doživjeti tek jednom u godini. Obred Velikoga petka za »Glas Koncila« prokomentirao je liturgičar s đakovačkoga Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta sa župničkim iskustvom dr. Zvonko Pažin.
Jedna od prvih posebnosti vidljiva je na početku obreda: nema ulazne pjesme, a svećenik iziđe u misnom ruhu crvene boje te se prostire pred ogoljenim oltarom. Taj osobiti molitveni stav, koji je predviđen i u obredu đakonskoga, svećeničkoga i biskupskoga ređenja, izraz je najdublje molitve i klanjanja. »Poznato je iz evanđelja kako su se pred Isusom u određenim trenutcima ničice klanjali. To je silno važna liturgijska gesta koja bez riječi, u posvemašnjoj tišini iskazuje duboko klanjanje Crkve pred velikim otajstvom našega spasenja. Liturgija predviđa da tom prigodom svećenik, umjesto da se prostre, može samo kleknuti«, govori dr. Pažin i kaže da ta gesta ne zamjenjuje pokajnički čin, iako se često u crkvama vjernike upravo u tom trenutku poziva da također kleknu te u šutnji priznaju vlastite grijehe koji su prouzrokovali Kristovu smrt.
Čitanja liturgije Velikoga petka – starozavjetnoga proroka Izaije te tekst iz poslanice Hebrejima – kruže oko središnjega otajstva križa, a otkako se bilježi liturgija Velikoga petka, kaže dr. Pažin, uvijek se čitala ili pjevala Muka po Ivanu, jer on je Isusov ljubljeni učenik. Ističe se da Ivanov izvještaj s posebnom pozornošću naglašava Isusovo dostojanstvo kojim podnosi muku i smrt, pa za Ivana Isus vlada već na križu kada svojim raspetim rukama grli čitavo čovječanstvo.
Upravo je ta slika mnogima u mislima kada pristupaju križu u drugom središnjem dijelu slavlja Velikoga petka. Povijesno gledano obred klanjanja križu potječe iz Jeruzalema, o čemu postoji zapis iz 4. stoljeća hodočasnice Egerije kada su se vjernici klanjali relikviji Isusova križa. Kasnije je taj običaj prešao i u rimsku liturgiju te je klanjanje križu predviđeno u bogoslužju Velikoga petka, pojašnjava dr. Pažin. Križ se u pratnji svijeća nosi do oltara, gdje ga svećenik razotkriva pjevajući tri puta: »Evo drvo križa na kom je visio Spas svijeta«, a vjernici odgovaraju: »Dođite, poklonimo se.«
Tomu simbolu koji upućuje na muku i smrt Isusa Krista poklon se izražava na različite načine. »U nas je običaj da se križ ljubi, ali poklon križu, kao što to predviđa misal, smije biti i na drugi način – poklecanjem na jedno koljeno ili drugim prikladnim znakom. Naravno, ako je prisutno veliko mnoštvo vjernika, bit će prikladnije da poklon bude poklecanjem ili dubokim naklonom. Međutim za najveći broj vjernika ljubljenje križa se podrazumijeva. Posve bi pogrješno bilo kad bi se – radi uštede vremena – na klanjanje izložilo dva ili više križeva, jer to misal izrekom zabranjuje. Mislim da se ne treba brinuti ako ljubljenje križa potraje jer je to primjereno tomu bogoslužju. Ta liturgija ima svoje trajanje i ona se ne smije umjetno skraćivati. Iz župničke prakse dobro znam da vjernike ne zamara sama liturgija u svom slijedu. Po sebi je razumljivo da liturgija Velikoga petka i vazmenoga bdjenja traju dulje nego nedjeljna misa. No s druge strane, vjernicima su odbojni i zamorni, recimo tako, neliturgijski elementi: predugi uvodi s pozdravima uzvanika, koncertiranje u sklopu liturgije, preduge i moralizirajuće propovijedi, pučke pobožnosti ubačene u liturgiju i slično«, kazao je dr. Pažin.
Na upit što se tijekom klanjanja križu preporučuje činiti liturgičar iz Đakova odgovora: »Čini mi se da se mi bojimo ‘svete šutnje’, pa mislimo da moramo ili pjevati ili nešto čitati… Kada je u pitanju pjevanje za vrijeme klanjanja križu, naravno da zbor može antifonalno i s pauzama pjevati prikladne psalme. Psalmi se s pauzama mogu pjevati više od pola sata. Ne bi bilo u redu da samo zbor pjeva četveroglasno. Vjernici mogu pjevati antifonu, zbor retke psalama. Ne čini mi se prikladnim čitati nebiblijske tekstove.«
Zanimljivo je da se klanjanje križu može susresti i izvan Velikoga tjedna, zasigurno je najpoznatije ono u međugorskoj župi gdje se svakoga petka priređuje čašćenje križa, no kako kažu liturgičari – ako se klanjanje vrši izvan Velikoga petka, to nije službeno bogoslužje, nego pučka pobožnost.
Uz križ kojem pristupaju vjernici mnogi ostavljaju svoj dar u pripremljenoj košarici. Naime, na Veliki petak ne skuplja se redovita milostinja, nego se daje dar za potrebe i pomoć Crkvi u Svetoj Zemlji. Iako je ta kolekta poznatija pod nazivom »Božji grob«, tek se manji dio prikupljenoga novca troši za uzdržavanje svetih mjesta, a sve je ostalo namijenjeno za neposredne životne potrebe kršćana u Svetoj Zemlji, od kojih mnogi žive u teškim uvjetima. Tomu se prikupljanju svake godine pridružuje i Sveti Otac osobnim zalaganjem i prilogom.
Jedna od simbolika vazmenoga trodnevlja jest i priređivanje Isusova (Božjega) groba, pučka pobožnost nastala tijekom srednjega vijeka koja je potrajala sve do posljednje liturgijske reforme u prošlom stoljeću, iako je u našem podneblju živa i danas. »Nije logično prikazivati ‘Božji grob’ već u četvrtak navečer ako računamo da je Isus pokopan tek na Veliki petak poslije podne. Nadalje nije prikladno – što se prije redovito činilo – pohranjivati Svetootajstvo na mjesto Božjega groba. Međutim – sada dolazi ono ‘ali’ – uz Božji grob redovito je u našim krajevima bio običaj ‘čuvanja’ Božjega groba, na spomen rimskih vojnika koji su – prema Matejevu evanđelju – čuvali Isusov grob da učenici ne bi ukrali Isusovo Tijelo pa poslije kazali da je Isus uskrsnuo. Taj je običaj negdje vrlo živo očuvan. To su oni poznati ‘žudije’. Nisam siguran koliko je uputno nasilno dokidati dugu tradiciju«, kaže dr. Pažin.
Dugu tradiciju baštini zapravo cijeli obred Muke Gospodnje na Veliki petak jer se ono tijekom stoljeća najmanje mijenjalo, otkriva dr. Pažin, i kaže kako je za jeruzalemske kršćane u 4. stoljeću bilo razumljivo da se na Veliki petak okupe na mjestima Kristove patnje. Tako se taj dan opisuje kao dan »putujuće molitve« jer bi se puk u petak prijepodne sabrao kod dvorane posljednje večere gdje se častio stup bičevanja te zatim išao do Golgote, gdje bi biskup izložio relikviju (moći) svetoga Križa.
»Uskoro je u Rimu, uz službu riječi i klanjanje križu, uveden običaj i pričesti. Zanimljivo je da je u početcima papa dopuštao da se puk pričesti, ali se on sam – kao i njegova pratnja – nisu pričešćivali. Jedan od razloga je što je na Veliki petak post, a euharistija se smatra najizvrsnijom hranom, pa se posti i od euharistije. Druga se velika promjena tijekom povijesti slavlja Velikoga petka dogodila u satnici. Naime, tijekom povijesti, iz velikoga poštovanja prema euharistiji, uveden je euharistijski post prema kojem je onaj koji je išao na pričest – uključujući i svećenika – morao biti natašte od ponoći do pričesti. Zbog toga je bila odredba da misa mora završiti do 13 sati. Zato su i bogoslužje Velikoga petka počeli slaviti prije podne. Ta je nelogičnost ispravljena tek 1955., kada je određeno da se bogoslužje Velikoga petka ima slaviti u večernji sat. Idealno bi bilo da to slavlje započne u 15 sati – kada je Isus umro«, zaključio je dr. Pažin.
Neposredno prije obreda klanjanja križu u prvom dijelu liturgije Velikoga petka na kraju službe riječi mole se sveopće molitve koje se susreću u liturgijskoj knjizi iz 6. stoljeća, iako je podrijetlo tih molitava zasigurno još starije. Ta je starodrevna sveopća molitva zadržana sve do danas i isti su zazivi propisani u cijelom svijetu. »U početcima je bilo devet zaziva, a danas ih je deset. Samo su neki zazivi doživjeli određene promjene, a većina ih je manje-više istovjetna drevnim zazivima. Promjene su sljedeće: umjesto molitve za kralja danas molimo za upravitelje država, umjesto molitve za krivovjerce i raskolnike danas molimo za jedinstvo Kristove Crkve, za one koji ne vjeruju u Krista i za one koji Boga ne priznaju. Najveće je promjene doživjela molitva za Židove: ne moli se više za ‘nevjerne Židove’, danas molimo za Židove kojima je Bog prvima govorio«, kaže liturgičar Pažin.
