»Visinu i moralnu kulturu kršćanstva, kako ona sjaji u evanđelju, ne će ljudski duh nikada nadmašiti.« (Goethe u pismu Eckermannu)
»Kršćanstvo nije nikada ni jednoj epohi čovječanstva bilo nužnije nego je današnjoj, u kojoj vlada zbunjenost i divljanje onih koji se usuđuju planirati da kršćanstvo izbace iz svijesti ljudi. Bez duha kršćanstva nema živoga interesa za najbitnije vrjednote čovjekova uspješnoga života.« (Thomas Mann)
Ima mislioca koji stanje u Europskoj uniji tako karakteriziraju u povijesnoj perspektivi. Europa – konkretno rečeno njezine određene elite – oslobodile su se od Boga koji je postao čovjekom i koji je utemeljio Crkvu kao trajno vidljivu prisutnost u životu ljudi i proglasile su čovjeka, odnosno čovječanstvo jedinom stvarnošću i jedinim autoritetom u odlučivanju o svim bitnim pitanjima života, prije svega u odlučivanju što je moralno dobro i što je istina u procesu spoznajnoga traženja. Čovjek odlučuje o vlastitom putu kroz život.
Iz vida katoličke vjere to znači da određene elite unutar nacija Europe grade ateističku civilizaciju – civilizaciju bez Boga, civilizaciju bez žive svijesti da čovjek nije biće od sebe, nego biće stvoreno od Drugoga, od Boga. Čovjek takvoga nazora niječe neposredno očevidnu istinu da je rođen kao stvor. Ljudi ateisti izgrađuju civilizaciju koja je u temelju proturječnost samoj sebi, to će reći da planiraju živjeti u neistini. Takav čovjek i takva civilizacija nemaju budućnosti. Aktualna kriza EU-a to potvrđuje. Sve moguće konvencije, pa i Europska konvencija o ljudskim pravima, ne će moći spriječiti daljnje širenje opće krize u EU-u. Ljudima tih ateističkih elita nepoznata je istinitost izreke: »Gdje Bog gubi svoje mjesto, tu gubi svoje mjesto i čovjek« (Romano Guardini, 2).
Postoji oblik europske kulture koja je formirana i u SAD-u i pretežno u Južnoj Americi. Temelji te kulture dolaze iz židovsko-kršćanske vjere, konkretno iz antropološkoga shvaćanja čovjeka na osnovi Božje objave u Starom i Novom zavjetu. Iz te slike čovjeka proizlazi ono najvažnije što se čovjeku može dodijeliti: njegovo dostojanstvo. Ono je izvor i temelj svih drugih odličja i pridjeva čovjeka koji su sažeti u takozvanu kartu ljudskih prava. Svako pojedino pravo čovjeka ima samo jedan cilj: zaštititi i ostvariti dostojanstvo čovjeku u svakoj situaciji njegova života. Tu uzvišenu zadaću ima zakonodavstvo ili zakonodavna vlast države. Posebno valja naglasiti da ljudska prava imaju temelj u sebi, tj. ona postoje prije države. Državne institucije, politički, društveni i privredni red moraju biti organizirani i oblikovani po mjeri ljudskih prava.
Iza toga stoje sljedeća idejna uvjerenja:
1. Utemeljenje dostojanstva i time slobode čovjeka počiva na vjeri da postoji Bog koji je stvorio čovjeka na svoju sliku i tako učinio čovjeka svojim sustvarateljem u razvojnom oblikovanju svijeta.
2. Bog je stvorio čovjeka s takvom naravi da se ona razvija po principima solidarnosti, supsidijarnosti i općega dobra.
3. Postoji razlikovanje između nadnaravnoga spasa i zemaljskoga blagostanja čovjeka. Odatle proizlazi da vječni spas čovjeka ima određenu prednost pred zemaljskim dobrima, što se mora odraziti u oblikovanju politike i ekonomije. Demokratska ustavnopravna država samo je ona država koja priznaje da su prava čovjeka prije nje i iznad nje te da su ta prava neotuđiva.
4. Gospodarski sustav na tim principima mora poštovati ljudsko pravo na slobodu u gospodarenju i mora odgovarati socijalnoj pravednosti. Stoga su čisto tržišni individualizam i državni kolektivizam protiv naravnoga dostojanstva čovjeka.
Lako je uvidjeti da Europa može i da Europa treba na tim principima graditi istinsku humanu kulturu. To je ona u povijesti i činila s više ili manje uspjeha. U tom je elementu današnje globalno gospodarstvo također jedno od dostignuća na temelju kršćanskoga svjetonazora.
Postoje, dakle, jasna idejno-etička načela kršćanskoga humanizma, no zašto je taj humani razvoj kulture doživio, i danas još doživljava, takve promjene u svojoj supstanciji da je zapao u duboku krizu? Najkraći odgovor na to pitanje otkriva povijesnu činjenicu koja govori o različitim snagama kulturnoga razvoja tijekom povijesti čovječanstva koje se bore za prevlast unutar procesa razvoja društva.
Konkretnije rečeno, u svakoj epohi povijesti postoje nositelji različitih, često suprotnih projekata i programa razvoja društva i čovjeka. Uvijek u skladu sa svjetonazorskim idejnim sustavom koji zacrtavaju određene osobe ili grupa pojedinih mislilaca.
Europa se desetljećima razumijevala kao duhovno zajedništvo mnogo nacija s kulturnom mnogostrukošću, ali uvijek orijentiranom na duhovno-religioznu stvarnost: na kršćanstvo. Od njega je Europa u cjelini dobivala svoj identitet. Europa i kršćanstvo do novoga su doba činili jedinstvo, doduše u napetosti i povremenom konfliktu, ali idejno nerazdvojeno. Danas je stvar postala posve drukčija. Europa ne želi više svoj identitet gledati u zajedništvu s kršćanstvom, nego se želi emancipirati od njega. To je plan, program, projekt određenih sekularnih političkih snaga u Europi koji se već desetljećima provodi u djelo. Na prvi pogled Europa naših dana pruža sliku jedinstva svih zemalja kontinenta. Čini se da se stari san o ujedinjenju Europe ispunio u slici Europske unije s ispunjenjem težnji naroda za mirom, blagostanjem, poštovanjem u ravnopravnosti svih nacija. Otvoren i iskren dijalog između nositelja politike postao je učinkovito sredstvo sprječavanja rata kao sredstva za rješavanje problema. Nažalost, to su prelijepe i previše plemenite želje da bi se mogle ispuniti. Dovoljno je podsjetiti samo na užasni agresivni rat Srbije protiv Hrvatske u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji krajem 20. stoljeća.
Ima i drugih pojava koje svjedoče o tome da se vjekovni san nacija u Europi za trajnim mirom ne ispunjava. Danas se sve jače i konkretnije doživljava činjenica da mehanička moć nošena instrumentalnim razumom i interesnom politikom pretvara duhovni i materijalni razvoj europskih nacija u smjeru jednoumlja neoliberalno-neomarksističkih ideologija. Na djelu je stvaranje monopolističke diktature mišljenja protiv duha istinske demokracije i istinsko filozofskoga shvaćanja ljudskih prava.
Zašto taj svjetonazorski zaokret nije učinila Europa nakon sloma komunizma koji je očigledno doživio slom zbog »razuma bez Boga«? Dogodilo se nešto nevjerojatno: Europa je, doduše deklarativno, osudila komunizam kao totalitarizam, ali je zaboravila priznati samoj sebi da je uzrok komunističkoga totalitarizma i zločinstva u njegovu bezboštvu. Zbog toga propusta – to je moje mišljenje – došlo je do neslužbene rehabilitacije nositelja vlasti u komunističkim državama njihovim primitkom, pod imenom socijaldemokrata, u institucije EU-a i time do revitalizacije, oživljavanja »razuma po mjeri neomarksističke ideologije« u svim kulturnim i političkim procesima unutar EU-a.
Vraćanje kršćanskim korijenima time je bilo spriječeno. Unija je dala Ustav bez priziva na Boga i bez spominjanja riječi »kršćanstvo«. Kršćansko-demokratske stranke kao politička snaga bile su prisiljene činiti kompromis s liberalno-socijalističkim (komunističkim) strankama u gotovo svim temeljnim pitanjima svjetonazora. Nije li time ponovno započelo kretanje Europe prema još jednoj katastrofi u tako kratku vremenu zbog otuđenja naroda Europe od kršćanskih duhovnih izvora nadahnuća za dobro, za istinito, za blagostanje i spasenje?
