Od početka 2017. do kraja siječnja ni jednoj temi nije dano ni približno toliko prostora u medijima koliko je dano najavi mogućnosti da bi Hrvatska otkupila od MOL-a dionice INA-e i tako vratila pod hrvatski nadzor tu naftnu kompaniju. Povod za takav naum sadašnje Vlade je posljedica za Hrvatsku nepovoljne presude arbitraže koja je zaključila da MOL do upravljačkih prava nad INA-om nije došao koruptivnim djelovanjem, što je već godinama pod sudovanjem slučajno ili namjerno neažurnoga hrvatskoga sudstva. Zaglušujuća kakofonija u hrvatskom eteru i nebrojene stranice tiskovina diljem Hrvatske kao da namjerno stvaraju što veći kaos oko te teme te je sasvim izvjesno da prosječni hrvatski građanin ni u kojem slučaju ne može doprijeti do razumijevanja stvarnih pitanja glede sadašnjih i budućih odnosa INA-e i MOL-a. Upravo je nevjerojatno što ni vladajući ni oporba, a ni stručnjaci i »stručnjaci«, premda relativno puno progovaraju o tim pitanjima, ne žele javnosti priopćiti suvislu istinu o stvarnim događanjima oko INA-e, ni o onima koji su sročeni u dokumente, a još manje o svemu onome što se događalo iza kulisa i gdje su stvarno donošene odluke.
Hrvatska politika od 2000. godine, koja je za mizernu svotu prodala gotovo polovicu INA-e i s njom upravljačka prava, a sada pokušava tu prodaju skupo otkupiti, očito je potpuno kompromitirana u svojoj nepromišljenosti, nedosljednosti i, što je najgore, zapravo besciljnosti. Odnos prema INA-i izvrsna je slika bezglavoga lutanja političkih garnitura predvođenih SDP-om i HDZ-om, a što je najgore, takva kriminalno loša upravljačka politika vođena je i prema još nekim tvrtkama i privrednim granama koje su od strateške vrijednosti, ali ih ta politika kao takve nije prepoznavala. Dok je godine 1998. tadašnja hrvatska vlast s već oboljelim predsjednikom Tuđmanom utjecala da bi jačala INA-u, te je ona kupila u Sibiru velika naftna polja »Bijele noći«, s procijenjenim zalihama nafte za 30 godina, za sitnih 18,5 milijuna dolara, a od te iste godine INA je temeljem potpisanih sporazuma o podjeli proizvodnje sudjelovala u istraživanjima i proizvodnji na blokovima Aphamia i Hayan u Siriji te je objavila šest komercijalnih otkrića (Jihar, Al Mahr, Jazal, Palmyra, Mustadyra i Mazrur) sa značajnim nalazištima rezervi nafte, kondenzata i plina (vrijednost moguće proizvodnje kretala se oko 20 milijardi dolara, no obustavljena je zbog rata).
Usprkos iznimnoj potencijalnoj vrijednosti INA-e, prva posttuđmanovska vlast već drugu godinu svoga mandata, 2002., prodala je »Bijele noći« bez ikakvoga natječaja (!) švicarskoj tvrtki PBS, iza koje je stajao »Rosneft« koji je – kako navode mediji – samo u 2013. godini u »Bijelim noćima« izvadio više od tri milijuna tona nafte, što je više od ukupne godišnje zajedničke proizvodnje INA-e i MOL-a! Samo godinu dana nakon toga apsolutno protivno interesima INA-e i protivno hrvatskim interesima odrađenoga »posla«, koalicijska vlada na čelu s SDP-om prodala je MOL-u 25 posto plus jednu dionicu, uključujući i potencijale u Siriji, a MOL je aneksom ugovora dobio dva člana Nadzornoga odbora s pravom veta i time je već tada zapravo preuzeo upravljanje INA-om. Rijetki glasovi upozoravali su tada da je toliki »paket« INA-e više nego peterostruko podcijenjen, no tadašnja politika vodila je brigu samo o krpanju godišnjega proračuna i vjerojatno izvršavala tadašnji naum slabljena Hrvatske.
Premda je u Hrvatskom saboru izvješće o prihvaćanju ponude MOL-a prihvaćeno sa 81 glasom i bez sudjelovanja u glasovanju zastupnika HDZ-a, upravo ta stranka vodila je koalicijsku vladu koja je 2009. sklopila ugovor koji je Mađarima omogućio preuzimanje upravljačkih prava nad INA-om. Od početka potpisivanje toga ugovora pratila je sumnja o koruptivnoj prodaji, no nije bilo ozbiljnoga otpora tomu potezu, iza kojega se krije ne samo eksploatacija nafte i proizvodnja i prodaja naftnih proizvoda i plina, nego i informacije o svim hrvatskim rezervama pitke vode. Da je tada bilo stvarno političke volje i prave svijesti o služenju općemu dobru, potpisivanje toga štetnoga, može se reći gotovo veleizdajničkoga ugovora 2009. godine, bila bi se oblikovala građanska ili višestranačka koalicijska inicijativa za zaštitu konkretnoga hrvatskoga interesa, no ništa se nije dogodilo i MOL je sljedećih pet godina zapravo radio s INA-om što je htio, a da ozbiljnoga, a još manje uspješnoga, osporavanja nije ni bilo. Tek 2014. pokrenula je vlada Kukuriku koalicije, prekinuvši pregovore s MOL-om, arbitražnu tužbu koja je krajem 2016. odbačena, a sadašnja Vlada najavila je otkupljivanje MOL-ova udjela na koji Hrvatska ima pravo prvokupa.
Iza nabačene sržne kronologije prodaje (može se reći i stanovite izdaje) INA-e, sasvim je izvjesno, ima još mnogo javnosti nedostupnih i nepoznatih relevantnih podataka, no već izloženo teško optužuje hrvatske političare i njihovo upravljanje dobrima hrvatskoga naroda. Dobar je naum da se INA vrati pod hrvatsku upravu, no to ne smije biti izlika za novo »perušanje« hrvatskih dobara, koja su, kao i sve tvrtke u vrijeme pretvorbe i privatizacije, namjerno silno podcijenjena. A ono se može spriječiti isključivo konsenzualnim definiranjem dugoročnoga cilja glede te kompanije i svega onoga što ona de facto znači za hrvatske opće dobro, na najmanje 30 godina, koji bi obvezivao sve političke vladajuće garniture, bez obzira na politički ili ideološki predznak. Imaju li političari na vlasti i u opoziciji smjelosti i slobode definirati taj cilj ili će ostati poslušnici skrivenoga centra moći koji Hrvatsku sustavno i konstantno slabi?
