Koncil pod apostolatom podrazumijeva cjelokupnu aktivnost Crkve usmjerenu na promicanje i učvršćenje kraljevstva Kristova na zemlji na slavu Boga Otca i na spasenje ljudi. Tu aktivnost Crkva obavlja po svim svojim članovima, dakako na različite načine. Stoga je kršćanski poziv – naglašava Koncil – po svojoj naravi poziv na apostolat
(usp. AA 2).
Riječ apostolat dolazi od riječi apostol. Bez sumnje najbolju i uosobljenu definiciju kršćanskoga apostola nudi sv. Pavao. Prema njemu apostol je osoba po milosti izabrana, poslana i angažirana, pripada Kristu i živi je instrument u njegovim rukama u službi osoba potrebitih spasenja. Pavao životom svjedoči da biti apostol znači istodobno biti molitelj, znači potpuno pripadati Kristu i imati zajedništvo s njim te se strastveno posvetiti njegovu djelu spasenja u svakom vremenu i mjestu. Prema Pavlu potrebno je, prije negoli se pristupi »obavljanju apostolata«, biti apostol u svemu i po svemu, tj. biti Kristov, potpuno pripadati njemu, nastojati oko sve tješnjega sjedinjenja s njim.
Po onima koje je pozvao i poslao, Krist nastavlja svoje navjestiteljsko i spasenjsko djelovanje. Isus nema »nasljednike«, nego namjesnike, službenike, povjerenike, predstavnike. On za njih trajno ostaje model za nasljedovanje. Od Isusa apostol treba usvojiti onaj njegov temeljni stav, a to je trajna raspoloživost za vršenje volje Otčeve u svim situacijama i prigodama, što je bila njegova hrana i njegov mir, a što je vodilo do bezuvjetnoga predanja života za spasenje svih. Oponašajući svoj model, i apostol koji put može sugerirati svojima: »Budite nasljedovatelji moji, kao što sam i ja Kristov«
(1 Kor 11, 1).
Izvorno apostolat odnosno »apostolski život« odnosio se na život apostola, konkretno dvanaestorice Isusovih apostola, i u tom je smislu označavao zvanje i cjelokupnu egzistenciju u nasljedovanju Isusa, a ne samo određenu izoliranu zadaću ili aktivnost evangelizacije. Izričaj »apostolski život« širi se u srednjem vijeku da bi se označili novi oblici života u Crkvi: prosjački redovi, regularni kanonici, dijecezanski svećenici itd. Svi se oni odnose na oblik apostolskoga života, ne u smislu u kojem se danas poima: život »apostolata«, apostolska aktivnost; nego u snažnom i osobnom smislu – života apostola. Život »dvanaestorice« učenika i neposrednih i omiljenih Isusovih suradnika postaje kršćanskim idealom te je opravdano predlagan kao model prave svetosti.
