Ne živimo u »normalnim« vremenima, mnoge nas stvari zbunjuju, a mnoge i sve više plaše. Nesigurni smo u mnogo onoga što čujemo i čitamo, a neki smo vjerojatno pomalo i u strahu. Na mise nismo smjeli, kako bismo poštovali naputke civilnih, ali i naših vjerskih poglavara. Ni radnim danom ni nedjeljom. A onda nas ovakve »uzdrmane« žele još i poljuljati u našoj vjeri i u pitanje dovesti ispravnost čak i samoga poštovanja nedjelje kao »dana Gospodnjega«. Tako sam i ja s nekoga nepoznatoga broja na mobilni telefon (dakle, netko daje naše podatke nekažnjeno, ali ja na to ne mogu utjecati!) dobio gotovo prijetnju u kojoj piše ovako: »Nedjelja jest i uskoro će doći na zakonskoj razini u Hrvatskoj i globalno kao obvezni dan odmora i ‘nužna mjera’ u kontekstu klimatskih promjena, korone, dobrobiti obitelji i moralnog stanja društva. Međutim, pravi i originalni Božji dan odmora koji je On odredio nije nedjelja, nego subota kako čitamo u Bibliji i 10 (nepromjenjivih) Njegovih zapovijedi (Izlazak 20)«, piše u toj poruci koja onda »tumači« da je Bog Stvoritelj ustanovio subotu kao dan odmora, a ne nedjelju. Poruka čak tvrdi da je slavljenje nedjelje protiv Božjega autoriteta i da je nastavak poganskih običaja obožavanja Sunca te da se ta »praksa uvukla u kršćanstvo« od cara Konstantina koji je 321. godine zamijenio subotu nedjeljom budući da je bio i ostao sklon poganstvu i »bogu Suncu«. Na kraju se ta poruka pretvorila i u prijetnju, navodeći da će to »kršenje Božjega zakona« uskoro na svijet »navući Njegove strašne sudove« te da »živimo u doslovnim posljednjim danima i ispunjavaju se posljednja biblijska proročanstva«. »Nedjelja kao lažni dan odmora nasuprot suboti predstavljena je u proročanstvima u Otkrivenju kao ‘Žig zvijeri’. Svi koji prime ‘Žig’, značit će da su si ugodili u nepravdi i ostali bez Krista kao svog osobnog Spasitelja. Bog će tada pohoditi svijet sa strašnih 7 posljednjih zala i bit će pravedno uništeni jer tko god svjesno i ustrajno krši bilo koju od svih Njegovih zapovijedi, stavlja se u otvorenu pobunu protiv Izvora života i pravednosti te sam sebe tako stavlja van dosega Njegove milosti.«
Čitatelj
Na zadnji se dio Vašega pisma ne ćemo posebno osvrtati jer smo temu posljednjih stvari i posljednjih vremena, kao i raznih neutemeljenih, neopravdano zastrašujućih i na kraju krajeva neprimjerenih proročanstava, nedavno već objasnili. Zato ćemo se u ovom odgovoru usredotočiti na pogrješno tumačenje koje navodi da je tobože netko u povijesti iskrivio Božji naum i Božji plan o nedjelji kao »danu Gospodnjem«.
Danom Gospodnjim nedjelja se nazivala već od apostolskih vremena. O tome piše sveti Ignacije Antiohijski navodeći baš riječi iz Otkrivenja sv. Ivana evanđelista (Otk 1, 10), na kojega se poziva i taj »nepoznati netko« iz poruke koju ste primili. Sv. Ignacije Antiohijski živio je puno ranije od cara Konstantina: rođen je sredinom prvoga stoljeća i bio je treći po redu biskup Antiohije nakon svetoga Petra. Podnio je mučeništvo oko 115. godine! Njega citira sveti Ivan Pavao II. u uvodu svoga apostolskoga pisma »Dan Gospodnji«. Već u prvom članku sveti papa ističe da je dan Gospodnji »zbog svoje tijesne veze sa samom srži kršćanskoga otajstva u povijesti Crkve uvijek zauzimao povlašteno mjesto« te odmah o nedjelji kaže sve što i Vi i mi moramo znati: »U tjednom tijeku i ritmu vremena nedjelja priziva dan Kristova uskrsnuća.«
Dakle, nema subote – nema Staroga zavjeta, kojega Isus nije dokinuo, nego dopunio, nego je riječ o nedjelji, jer je ona – nastavlja sv. Ivan Pavao II. – »tjedni Vazam, dan u kojem se slavi Kristova pobjeda nad grijehom i smrću, dovršenje u Kristu prvoga stvaranja i početak ‘novoga stvaranja’ (usp. 1 Kor 5, 17)«. »Nedjelja je dan zahvalnoga i molitvenoga posvješćivanja prvoga dana svijeta, a taj je dan – u djelotvornoj nadi – istodobno i predozanačenje ‘posljednjega dana’, kada će Krist doći u slavi (usp. Dj 1, 11; 1 Sol 4, 13-17) i kada će ‘sve biti učinjeno novim’ (usp. Otk 21, 5).
Zato baš nedjelji – a ne suboti! – pristaje usklik psalmista: »’Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu’ (Ps 118, 24). Taj poziv na radost, koji je preuzela vazmena liturgija, nosi obilježje iznenađenosti i zbunjenosti koja je obuzela žene nazočne pri Kristovu razapinjanju kada su, došavši na grob ‘prvoga dana u tjednu, veoma rano’ (Mk 16, 2), našle grob prazan. To je poziv da se, na neki način, ponovno proživljava iskustvo dvojice učenika iz Emausa kojima je ‘gorjelo srce’ dok im se Uskrsli pridružio na putu, tumačio im Pisma i objavio se u ‘lomljenju kruha’ (usp. Lk 24, 32. 35).«
Upravo zbog toga, obnavljajući spomen ne samo jednom godišnje, nego svake nedjelje na dan Kristova uskrsnuća, Crkva želi svakomu naraštaju istaknuti ono što »tvori nosivu os povijesti u kojoj je sadržano otajstvo iskona i konačnoga odredišta svijeta«, što potvrđuje i Drugi vatikanski koncil ističući: »Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakoga osmoga dana, koji se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samoga dana uskrsnuća Kristova« (SC 106).
Vama i ostalima koje možda pogađaju ovakve poruke, za mir i duhovnu sigurnost na kraju želimo samo reći: i dalje sudjelujte na misi svakoga dana ako možete, a nedjeljom redovito, jer nedjelja nije ni subota ni bilo koji drugi dan u tjednu – kako bi to htjeli u javnosti prikazati ne samo neki »vjernici«, nego još više i liberalni »vikend-nevjernici« – nego je dan Gospodnji, koji je proslava »novoga stvaranja« (Dan Gospodnji, 8).
