Jedan od oblika odnosno plodova askeze jest i nenavezanost na sve stvoreno, bilo da je riječ o materijalnim ili duhovnim dobrima, bilo o osobama ili vlastitoj samovolji. Da bi mogao do Boga, čovjek se ne smije vezivati ni za što stvoreno jer to ga zarobljava i onemogućuje mu hod k Bogu. Isusov je zahtjev radikalan: »Tko se ne odreče svega što posjeduje (pa i samoga sebe), ne može biti moj učenik« (Lk 14, 33; 9, 23). Odricanja su zahtjev ljubavi s jedne strane i s druge odgovor na besplatnu Božju ljubav. Riječ je o prioritetu ljubavi. Nije naglasak na onome ne imati, na odbacivanju stvari i osoba, nego je riječ o oslobođenju od emotivnoga (afektivnoga) naboja koji čovjeka vezuje za stvari ili osobe. Riječ je o potrebi nutarnje slobode kako u materijalnim tako i u duhovnim dobrima. Zapravo riječ je o čistoći srca i raspoloživosti za Boga: »Blago čistima srcem, oni će Boga gledati« (Mt 5, 8). Čistoća osposobljava dušu da »zamijeti«, da »vidi«, da »čuje« Boga. Čisto je srce ono koje nije zatrpano, nego je slobodno i otvoreno za Boga.
Na prvom mjestu i ispred svake askeze i »mrtvenja« jest ljubav, ljubav prema Kristu: »Da nadvlada silu osjetnih požuda, nije dostatna bilo kakva ljubav prema Bogu, nego duša treba biti uspaljena živim žarom ljubavnih čežnja«, tvrdi sv. Ivan od Križa (1U 14, 2). On veoma dobro znade da se čovjek ne može odreći prije negoli se zaljubi jer bez tako duboke ljubavi odricanje nije moguće. Ili ako je i moguće, tada rađa psihičkom neuravnoteženošću. »Žalosna je pobjeda duše koja se odriče ako to odricanje nije osmišljeno jednom novom ljubavlju«, kaže Jean Baruzi. Kod odricanja dakle nije riječ o »osakaćenju nas samih«, nego o »obnovi naših moći, osobito na planu afektivnosti« (L. Marie). Cilj je svih odreknuća dospjeti u stanje u kojem je osjetni dio sa svim svojim moćima i snagama podložan duhu. To je stanje slično stanju rajske nevinosti. Drugim riječima, cilj je sve askeze, svih odricanja i mrtvenja ostvariti u punini jedinstvenu zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu: »Ljubiti Boga svim srcem, svom dušom i svim umom svojim«, tj. čitavim svojim bićem, i »bližnjega kao sebe samoga« (Mt 22, 37-39). U tom smislu učinkovito je i efikasno pedagoško usmjerenje: birati ono »što je teže« kako bi se postigla sloboda i raspoloživost za služenje u ljubavi. Jasno, pri tom biranju treba se voditi ljubavlju, prosudbom i zdravim razumom (1U 13, 7).
Ako su odricanja čovjekov odgovor na besplatnu Božju ljubav, ona mu omogućuju da raste u ljubavi i poznavanju Boga sve do potpunoga predanja i savršenoga zajedništva s Bogom.
