Europska unija nije sposobna prehraniti svoju stoku. Vodeća kultura za prehranu stoke je soja, a potrebe za sojinim zrnom veće su od sadašnje proizvodnje. Prije desetak godina Europska je unija uvozom podmirivala više od devedeset posto svojih potreba za sojom. Danas je situacija nešto bolja jer se proizvodi više od 7 milijuna tona soje, ali se još uvijek uvozi 30-ak milijuna tona soje svake godine. Glavni izvoznici soje su SAD, Argentina i Brazil, zemlje u kojima se proizvodi genetički modificirana (GM) soja. To znači da Europska unija, uključujući Hrvatsku, hrani svoju stoku GM hranom.
Nedostatak stočne hrane poljoprivredni je i gospodarski poraz Europske unije te paradoks u kojem su građani EU-a najvećim dijelom protivnici GM hrane i usjeva, ali istodobno toleriraju prehranu životinja GM hranom. Dodatan je problem što je uvoz GM soje legalan, a ne postoji obveza informiranja potrošača o vrsti stočne hrane koja se rabi za prehranu životinja. Potrošači koji žele kupiti meso »bez GM soje« ne mogu doći do te informacije i nemaju pravo na izbor jer se pravilo o sljedivosti hrane (»od farme do stola«) ne poštuje ni u jednoj državi članici EU-a. Tek pojedini proizvođači (poput »Vindije« u Hrvatskoj) deklariraju svoje proizvode kao »GMO free«, čime žele pokazati da u prehrani životinja ne upotrebljavaju GM soju.
Poseban je problem GM usjeva što su dodatno onečišćeni herbicidom glifozatom jer sve se GM kulture uzgajaju uz intenzivnu primjenu te kemikalije. Nije poznato tko provodi i provode li se kontrole i mjerenja sadržaja glifozata u uzorcima GM soje, koja redovito stiže u ukrcajne luke poput Kopra ili Rijeke. Budući da se uvozna GM soja ne smije upotrebljavati za prehranu ljudi (ni za sjetvu), standardi čistoće mnogo su niži, a sanacijske procedure neredovite ili nikakve. Posljedice prehrane GM sojom na zdravlje životinja nisu dovoljno istražene, no znanstvene studije o štetnom učinku glifozata na reproduktivno zdravlje stoke već su objavljene.
Zbog svih tih problema već dugo postoje inicijative da se poveća proizvodnja soje na europskom kontinentu kako bi se osigurale dovoljne količine stočne hrane i kako bi se smanjila ovisnost o uvozu GM soje. Jedna od važnijih i uspješnijih inicijativa dovela je do udruženja »Dunav soja« (www.donausoja.org), s ciljem povećanja i unaprjeđenja proizvodnje soje »slobodne od GMO-a«, posebno u području dunavske regije. Hrvatska je 2013. godine potpisala deklaraciju »Dunav soja«, a ostale su potpisnice Njemačka, Austrija, Mađarska, Slovenija, BiH, Srbija, Švicarska, Rumunjska, Poljska, Bugarska, Moldavija, Ukrajina i Slovačka.
Srećom, proizvodnja soje u Hrvatskoj uvelike je povećana, djelomično zahvaljujući i europskoj inicijativi »Dunav soja«. Prije 20-ak godina površine zasijane sojom iznosile su 20-30 tisuća hektara, a pretprošle su godine narasle na 80 tisuća hektara. U Hrvatskoj se najvećim dijelom rabe domaće sorte podrijetlom iz Poljoprivrednoga instituta Osijek i Agronomskoga fakulteta u Zagrebu, stoga je perspektiva te kulture važan poljoprivredni i gospodarski projekt.
Dunavska soja dobar je primjer kako se protiv uvoza jeftine i manje kvalitetne robe treba boriti proaktivnim djelovanjem i marketingom koji promiče opće dobro. Dodatne mjere koje treba provesti za potpunu eliminaciju GM soje s europskoga tržišta jesu postroženi kriteriji za onečišćenje sojina zrna glifozatom i implementacija zakona o sljedivosti hrane, kojim će proizvođači i prodavači mesa biti prisiljeni deklarirati čime hrane stoku.
