Europska socijalna povelja regulira čak 19 raznih temeljnih prava čovjeka pojedinca, migranata, obitelji, majki, djece. Važne su i obveze ostvarivanja prava rada, profesionalne izobrazbe, zdravstva, prava organiziranja i kolektivnoga pregovaranja te socijalne sigurnosti općenito. Treba napomenuti da uz Povelju postoji i njezin dodatni protokol, koji proširuje još neka prava, pa su tako zapravo uvedena 23 razna prava s najavom mogućih daljnjih proširenja. Koliko se i kako od svega toga ostvaruje, građani trebaju sami prosuditi, jer deklarativno prihvaćanje toga dokumenta ne znači da se ta prava ostvaruju u potpunosti i u praktičnom svakodnevnom životu. Nažalost to dopuštaju i same odredbe Povelje budući da sva prava nemaju automatsku obvezatnost. Tako u početnim razdobljima pristupanja države koje su prihvatile Povelju nisu dužne odmah prihvaćati sva prava, ali su ipak dužne prihvatiti najmanje pet temeljnih prava iz skupine od sedam prava koja su propisana kao obvezatna polazna jezgra. Zato ćemo nabrojiti i opisati neka temeljna prava koja su propisana Poveljom.
1) Pravo na rad – obvezuje na ostvarivanje i održavanje što je moguće više i stabilnije razine zaposlenosti, na uspostavljanje i održavanje besplatne službe zapošljavanja te na osiguravanje i promicanje profesionalne izobrazbe, usmjeravanje i rehabilitaciju.
2) Pravo na organiziranje – obvezuje na jamčenje i promicanje slobode pojedinca i poslodavca na osnivanje lokalne, nacionalne ili međunarodne organizacije za zaštitu svojih ekonomskih i socijalnih interesa. Kod toga je posebno naglašena obveza svake države ugovornice da njezino nacionalno zakonodavstvo ne smije ugrožavati tu slobodu, a ne smije biti ni tako primijenjeno da ugrožava.
3) Pravo na kolektivno pregovaranje – obvezuje na promicanje paritetnih savjetovanja i dobrovoljnih pregovaranja između posloprimaca (radnika) i poslodavaca, odnosno njihovih organizacija, radi reguliranja uvjeta zapošljavanja prema kolektivnim ugovorima. Isto tako države ugovornice obvezane su na priznavanje prava radnika, ali i poslodavaca na kolektivne akcije u slučaju sukoba interesa, uključujući i pravo na štrajk. U Hrvatskoj se primjenjuje kolektivno pregovaranje, ali postoje stalni pokušaji izigravanja ugovorenoga, i to izravno ili naknadnim tobožnjim stručnim tumačenjima.
4) Pravo na socijalnu sigurnost – obuhvaća obvezu uspostavljanja ili održavanja sustava socijalne sigurnosti na zadovoljavajućoj razini, ali ne manjoj od minimalnih standarda socijalne sigurnosti, koji su propisani posebnom Međunarodnom konvencijom o radu – broj 102. Osim toga, države potpisnice Povelje dužne su zaključivanjem jednostranih ili višestranih ugovora, ali i drugim sredstvima, osiguravati jednakost u tretmanu svojih građana i građana drugih država glede prava na socijalnu sigurnost, bez obzira na čijem se teritoriju osobe nalaze. To se posebno odnosi na priznavanje, održavanje i uspostavljanje prava na zbrajanje razdoblja osiguranja i zaposlenosti. U Hrvatskoj praksi većina ovih posljednjih obveza rješava se zaključivanjem međunarodnih sporazuma o socijalnom osiguranju i zapošljavanju, a sada i preko posebnih direktiva EU-a.
5) Pravo na socijalnu i medicinsku pomoć – obvezuje da svatko tko nema dovoljno prihoda i tko nije kadar sam ostvariti vlastitim naporima ili od dobiti iz nekoga drugoga izvora određene minimalne prihode, može dobiti odgovarajuću socijalnu pomoć, a u slučaju bolesti dobiti i njegu koju iziskuje njegovo stanje. Osim toga, mora se osigurati da svatko može od javnih vlasti ili privatnih služba dobiti svaki savjet i svaku osobnu pomoć, nužnu da bi se spriječilo, uklonilo ili ublažilo stanje osobne ili obiteljske ugroženosti. Posebno se naglašava da se ta prava moraju primjenjivati jednako na sve građane, ali i na građane drugih ugovornih država potpisnica Povelje koji legalno borave na njihovu teritoriju.
6) Pravo obitelji na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu – obvezuje na osiguranje potrebnih uvjeta za puni razvitak obitelji, kao osnovne jedinice društva, te na promicanje ekonomske, pravne i socijalne zaštite obiteljskoga života, a posebice pomoću socijalnih i obiteljskih potpora, poreznih olakšica, poticanjem gradnje stanova prilagođenih potrebama obitelji, potporom mladim obiteljima te drugim odgovarajućim mjerama.
7) Pravo radnika migranata i njihovih obitelji na zaštitu i pomoć – obvezuje na održavanje ili osiguravanje odgovarajućih besplatnih služba zaduženih za pomoć radnicima migrantima, posebice za davanje točnih informacija, a protiv svake obmanjujuće propagande, koja se odnosi na iseljavanje i useljavanje. U granicama svojih ovlaštenja potrebno je dopuštati putovanje i prihvaćanje radnika migranata i njihovih obitelji. Utvrđuje se i obveza promicanja suradnje između socijalnih javnih i privatnih služba zemalja emigracije (iseljavanja) i imigracije (useljavanja). Isto tako moraju se jamčiti radnicima drugih država koji borave legalno na teritoriju države potpisnice isti uvjeti života i rada kao i vlastitim građanima, a osobito u pogledu plaća, uvjeta zapošljavanja, članstva u sindikatima i smještaja. Svi imaju pravo na jednak tretman s obzirom na poreze, pristojbe i doprinose koje plaćaju zaposleni. Treba također olakšavati okupljanje obitelji radnika migranata radi nastanjenja na tom teritoriju. Također se mora dopuštati u zakonom propisanim granicama prijenos zarada i ušteđevina radnika migranata, što postaje aktualno zbog sve većega zapošljavanja radnika migranata.
Dakle, iz odredaba Povelje jasno proizlazi da se u našem pravnom sustavu moraju dopunjavati i prilagođavati odredbe raznih zakona i propisa.
