U aktualnim događanjima u vezi sa štrajkom prosvjetara, raspravama o njegovoj opravdanosti ili neopravdanosti, najspominjanije su bile plaće. Međutim, u izboru argumenata za ili protiv pojam plaće različito su shvaćali i upotrebljavali mediji i političari, pa i pravni stručnjaci, ovisno o tome opravdava li se štrajk ili se ne opravdava. Sve je to unosilo nejasnoće i zbunjenost u javnost. Tako su se osim plaće upotrebljavali razlikovni termini kao što su: bruto i neto plaća, osnovna plaća, osobni dohodak, medijalna plaća, prosječna plaća, minimalna plaća i slično. Naravno da se ljudi ne snalaze.
Sredstva javnoga informiranja često su traženjem mišljenja od nestručnih i neinformiranih pojedinaca, a posebice objavljivanjem njihovih pojednostavnjenih usporedbi, dodatno pridonosila zbunjenosti te se tako otežavalo stvaranje ispravnoga javnoga mišljenja. Zato ćemo pokušati pojednostavnjeno objasniti što se razumijeva kao plaća radnika, odnosno djelatnika koji radi za nekoga poslodavca, neovisno o tome je li poslodavac privatnik, javna ustanova, lokalna zajednica ili država.
Plaća je novčano primanje koje se mjesečno isplaćuje nekom zaposleniku za njegov rad u punom radnom vremenu. Plaća se može sastojati od osnovne plaće i posebnih dodataka. Može se prikazivati u bruto i neto iznosu. Bruto iznos je u cijelosti novčani izdatak poslodavca. Neto iznos je ono što radnik prima na ruku kao plaću.
Osnovna plaća novčano je primanje koje pripada za puno radno vrijeme i normalan učinak. Na osnovnu plaću plaćaju se svi zakonom propisani porezi, prirez i doprinosi (npr. mirovina, zdravstvo i drugo). Iz te plaće izvode se ostala prava kao što su mirovinska i zdravstvena prava, ovisno o visini te plaće za puno radno vrijeme. Prema tome, plaća za puno radno vrijeme temeljna je polazna veličina za izračun visine mirovine i novčane naknade za bolovanje.
Posebni dodatci mogu biti dodatci za radni staž, za prekovremeni rad, za otežane uvjete rada, za rad u smjenama, za rad nedjeljom i praznikom, noćni dodatak i slično. Ako se na te dodatke plaćaju obvezni mirovinski i zdravstveni doprinosi, i posebni bi dodatci trebali biti pribrajani osnovnoj plaći u slučaju kada se radi o izračunu visine mirovine ili bolovanja. Međutim u praksi nije uvijek tako. Posebice dodatak za odvojeni život, naknada za auto i božićnica, iako se često prikazuju kao sastavni dio plaća, nisu plaća pa ne ulaze u temelj za izračun visine drugih izvedenih prava iz radnoga odnosa. U praksi i u javnosti poslodavci sva ta primanja prikazuju kao plaću te tako preuveličavaju plaće svojih radnika, osobito kad to prikazuju u bruto svotama. Ako se tomu pridodaju i drugi razni dodatci kao dodatci za racionalizaciju, podjela dobiti, dionice i slično, slika primanja bitno se razlikuje od osnovne neto plaće, koja je znatno manja. Zato je važno upozoriti da su bruto plaće, iako tobože primanja iz radnoga odnosa, znatno veće od neto plaća koje radnik prima na ruke, dakle nisu radnikova individualna zarada kojom podmiruje svoje osnovne životne potrebe.
U svakodnevnom komuniciranju kad se ljudi međusobno ispituju o plaćama, nitko ne pita za bruto plaću niti očekuje odgovor o visini bruto plaće, nego se sve svodi na neto plaću, pri čemu se misli na novčano primanje na ruke, i to samo za puno radno vrijeme. Isto vrijedi i za eventualno veća primanja na temelju prekovremenoga rada i drugih posebnih dodataka, što su sve stvarna zarada radnika, ali nikako nisu njegova neto plaća. Pojednostavnjeno rečeno, mjesečna plaća učitelja početnika, ako je oko 7000 kuna bruto, iznosi zapravo oko 4000 kuna neto.
Primanja u naturi (bonovi za robu, namirnice, plaćanje parkinga ili prijevoza) nisu plaća niti se na to plaćaju doprinosi za ostvarenje drugih prava. Poslodavci takvim plaćanjima u naturi zapravo varaju državu jer na vrijednost tih dodataka ne plaćaju poreze, prireze ni doprinose. Ipak takvim davanjima poslodavci ublažuju eventualno nezadovoljstvo radnika s relativno niskom plaćom u usporedbi s drugim radnicima kod drugih poslodavaca, ali ih istodobno zakidaju u budućim visinama mirovina i nastalim naknadama za bolovanja.
Valja podsjetiti da je u prvih desetak godina postojanja hrvatske države posebno bila brojna pojava plaćanja u naturi od novonastalih vlasnika tvrtki, koji su jeftino (često simbolično za »jednu kunu«) dobili većinsko vlasništvo, a naknadno su se namirivali isplatama dijela plaća svojim zaposlenicima u bonovima. Takvi bonovi, iako izraženi u novčanim vrijednostima, prisiljavali su radnike na kupnju robe toga istoga poslodavca ili njemu srodne tvrtke. Tada mnogi nisu shvaćali opasnost koja ih čeka u budućnosti. Naime, odlaskom u mirovine, koji je bio često potpomognut dokupom staža od poslodavca, susretali su se s neočekivano niskim prosjekom plaća, odnosno posljedično niskim mirovinama. Mirovine su im bile prepolovljene jer na primanja u naturi (bonovi) nisu plaćani mirovinski doprinosi, što znači da im je u posljednjih pet ili deset godina prosjek plaća bio za polovicu manji.
Prema tome, privid visokih primanja uz razne bonuse i posebne dodatke koji ne ulaze u osnovnu plaću za redovito puno radno vrijeme krije u sebi buduću štetu kod umirovljenja. To je jedan od razloga (iako sindikati to ne naglašavaju dovoljno) zašto učitelji i drugi prosvjetni radnici inzistiraju na povećanju koeficijenata kojima se određuje plaća, a ne prihvaćaju povećanja uz pomoć raznih dodataka. Odgađanjem povećanja plaća izmjenom koeficijenata najviše su oštećeni oni koji u sljedećih nekoliko godina odlaze u mirovinu.
