»Mi smo narod!« (Wir sind das Volk) odjekivalo je ulicama istočnonjemačkih gradova 1989. i 1990. iz grla građana koji su odlučili odbaciti tiraniju komunističkoga režima, koji im je, tobože u njihovo ime, desetljećima krojio sudbinu i određivao što je za njih dobro, a što nije. Ta sila naroda koji je prevladao strah i izišao na ulice i trgove srušila je Berlinski zid i označila novo razdoblje u europskoj povijesti, razdoblje novoga poimanja slobode. U jeku toga istoga vala demokratskoga buđenja europskoga istoka, za Božić 1989., rijeke ljudi na ulicama rumunjskih gradova, slijedeći istu želju za slobodom, dovele su do rušenja komunističkoga režima čiji je vrhunac bio umorstvo diktatora Nicolaea Ceauşescua. Rumunjska je, poput komunističkoga dijela Njemačke i brojnih drugih zemalja, prokrčila put u demokraciju, ali likvidacija Ceauşescua ostavila je gorak okus ne samo zbog nasilja nego i zbog sumnje da su dijelovi režima spektakularnim obračunom sa svojim vođom sebi priskrbili ulaznicu u društvo demokrata i, stavljajući se na čelo nezadovoljnoga naroda, izgradili poziciju s koje će i dalje tumačiti potrebe, želje i interese građana.
Puk nije samo simbol snage, on stvarno i posjeduje snagu. I u ključnim trenutcima za društvo on je u stanju sam dovesti do promjena, posebice ako se to događa pod dojmom duljega razdoblja zanemarivanja njegovih potreba. No mnoštvo je podložno i manipulacijama, zna biti varljivo kad se među njega umiješaju smutljivci i lažni proroci i krenu usmjeravati njegovo raspoloženje. Suvremeni politički sustavi nude niz rješenja uz pomoć kojih se narodu omogućuje da razumije okolnosti i da utječe na političke odluke. No ne postoji društvo u kojem su svi zadovoljni, uostalom, politika je posao u kojem rješenja problema često izazivaju nove probleme. Nije stoga čudno da ta dinamika rađa populizam, pojavu u kojoj predvodnici svoje uske interese predstavljaju kao rezultat općega raspoloženja.
U prvom članku Ustava Republike Hrvatske, slično kao i u temeljnim zakonima mnogih drugih država, piše da »vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana«. Ta odredba uistinu predstavlja temelj odlučivanja u demokratskoj državi. Ona sadrži načelo suverenosti naroda kao glavnoga autoriteta u državi, kao i objašnjenje što je narod. No, unatoč tomu, pojam naroda često doživljava različita tumačenja i rabi se u svrhe koje s pojmom opće volje nemaju mnogo zajedničkoga.
Što je narod? Ustav kaže da je to zajednica slobodnih i ravnopravnih državljana. Mnoge političke odluke i postupci oslanjaju se na tu tvrdnju, jer se odnose na sve građane jednako. Svi su građani jednaki pred zakonom, govori jedno drugo načelo. No u javnosti se gotovo svakodnevno događa da se pojam naroda rabi kao opravdanje za određene političke postupke, uz tvrdnju da narod upravo to želi.
Narod je skupina pojedinaca koju vežu zajednička identitetska obilježja. Općenito govoreći, narod je puk. Mnoštvo koje je vezano određenim zajedničkim osobinama i određenim osjećajem zajedništva i koje se po nekim kriterijima razlikuje od ostalih. Puk se u pravilu okuplja oko zajedničkih vrijednosti, oko stvari koje njegovim pripadnicima, pojedincima, nešto znače. U političkom smislu, narod je društvo, građani, pripadnici velike skupine koja je organizirana u formalnim okvirima političkoga sustava. U tom slučaju narod predstavlja državotvornu cjelinu i postaje nacija, skupina koja je poprimila karakter države. Kad se govori o naciji, misli se na narod koji oblikuje vlastiti politički sustav i koji kao takav ima status čimbenika u međunarodnim odnosima.
Uzajamni odnos pojmova naroda i nacije dobro je vidljiv upravo u Hrvatskoj, gdje se, barem u posljednjih stotinjak godina, ta dva pojma rabe u istom kontekstu i često predstavljaju sinonime jedan drugomu. Kao primjer za to može poslužiti Hrvatsko narodno kazalište, koje opisuje instituciju nacionalnoga karaktera. Nije, dakle, riječ o nečemu što bi se odnosilo na narod u kontekstu puka, širokih slojeva društva, nego naroda kao političke cjeline. Za kazališta koja imaju pučki karakter, dakle namijenjena su izražavanju i zadovoljavanju kulturnih potreba širokih slojeva, kaže se jednostavno da su pučka. Uostalom, u prijevodima na druge jezike, Hrvatsko narodno kazalište isključivo se opisuje kao nacionalno. Kao i nacionalne galerije i druge institucije koje ukazuju na kompaktnost, posebnost i međunarodnu profiliranost društva.
Pojam naroda u europskoj tradiciji ima dva značenja, koja se upravo u hrvatskom jeziku daju etimološki jasno razgraničiti. Jedno je značenje skupine pojedinaca, za koju se često rabi naziv puk, koji označava skupinu sa svim njezinim unutarnjim razlikama. Drugi je sam pojam naroda kao političkoga čimbenika, odnosno organizirane skupine građana s političkim autoritetom, nositelja političke suverenosti, nacije.
Nadalje, pojam naroda usko je vezan uz etničku pripadnost, odnosno uz kriterije zajedništva koji uz etničke mogu biti i jezični, kulturološki odnosno tradicijski. No u logici građanskih društava nastalih u 19. stoljeću politički narod uključuje i manjine, koje zadržavaju svoje kulturološke posebnosti, ali u političkom smislu one su dio državotvornoga naroda. Pripadnici hrvatske manjine u Austriji ili Italiji politički su Austrijanci i Talijani, ali oni time nisu prestali biti etnički i kulturološki Hrvati. Slično je i s manjinama u drugim državama. Kao što su pripadnici danske manjine u Njemačkoj Nijemci, tako su i pripadnici mađarske ili srpske manjine u Hrvatskoj Hrvati, a isto tako su etnički Šveđani u Finskoj politički gledano Finci.
Suvremene su države uglavnom nacionalne države, dakle države određenoga naroda, bez obzira na etničke, jezične ili druge manjine koje su u njima integrirane. Slično je i s multietničkim državama, prvenstveno onima na američkom kontinentu. Hrvati u SAD-u, Kanadi ili Argentini i dalje su Hrvati, dokle god se osjećaju takvima, ali su u političkom smislu Amerikanci, Kanađani ili Argentinci. Teže je s nekolicinom multinacionalnih država, onih u kojim postoji više državotvornih naroda, poput Bosne i Hercegovine ili Belgije. Različitost kulturoloških i političkih tradicija ondje je izvor stalnih napetosti. Kad je riječ o ovim posljednjim, posebice u slučaju Bosne i Hercegovine, često se u javnosti postavlja pitanje je li riječ o nacionalnoj ili građanskoj državi. I jedno i drugo. Ona jest nacionalna, pa barem bila i višenacionalna, jer karakteri njezinih državotvornih naroda određuju njezin identitet. Ona je, međutim, poput svih suvremenih zapadnih demokracija, građanska država, jer su njezini građani, naravno, sa svojim identitetima, nositelji suverenosti. Građanska država kao paradigma zapadne demokracije nastala je oslanjajući se na nacionalne identitete, pa bi na neki način zahtjev za brisanjem nacionalnoga bio i zahtjev za ukidanjem građanskoga karaktera političkoga sustava.
Tko onda predstavlja narod? Odgovor nije jednostavan kad se otvori pitanje političkoga odlučivanja, posebice u državama koje su, poput Hrvatske, svoje političke strukture izgrađivale u novije vrijeme u okolnostima i pod utjecajima koji vladaju u međunarodnoj zajednici. U suvremenim političkim sustavima odlučuje većina. No brojni mehanizmi zaštite manjina, ili promicanja određenih načela, dovode do toga da većina često ne može potpuno samostalno odlučivati. Štoviše, ona je nekad primorana preuzeti odluke koje su donesene izvan njezina dosega.
Kroz povijest se profilirala uzrečica »Glas naroda glas je Božji« (Vox populi, vox Dei), koja hoće reći da nitko nema pravo odlučivati umjesto naroda. No to načelo nije uvijek jednostavno provesti, posebice u složenim sustavima političkih odnosa i javnih komunikacija.
U antici je uglavnom postojala statična podjela na različite društvene skupine, a političke odluke donosile su se ili na temelju ustaljenih pravila ili uz pomoć karizme političkih vođa. Novovjeki politički odnosi pak obiluju dinamikom. Mijenjaju se strukture društava, pravila unutar njih, većinski odnosi i same vrijednosti. Građansko društvo poziva se stoga na volju naroda kao stalni mehanizam odlučivanja u promjenjivim odnosima. Redoviti izbori dio su toga mehanizma i na njima narod, građani, uvijek iznova utvrđuje svoje prioritete i bira svoje predvodnike. Zapadna društva oblikovala su složene strukture odlučivanja i oblikovanja političkih odluka, od poticanja kompetentnosti građana do omogućivanja da se njihova volja optimalno pretoči u opću.
Komunistički pokreti na drugoj strani razradili su drukčiji koncept odlučivanja, u kojem elite imaju konačnu, a nerijetko i jedinu riječ u oblikovanju političke volje, s prividom sudjelovanja građana i to u mjeri u kojoj su se spremni prilagoditi volji elita. Apsurdnost je u tome što se takvi sustavi zovu »narodnim demokracijama«, pa onda postoji Narodna Republika Kina, Narodna Republika Sjeverna Koreja, kao što je postojala i Federativna Narodna Republika Jugoslavija i čitav niz »narodnih« republika, armija i drugih institucija u komunističkom dijelu Europe.
Pojam »narodnjaštva« oslanja se na pokret nastao u Rusiji u 19. stoljeću u cilju jačanja nacionalnoga identiteta Rusa, a nosio je naziv »Narodniki«. Poslije je korišten kao potka u širenju velikoruskih interesa, ali i komunističke ideologije. Pojam »narodnjaštva« rabili su tijekom 20. stoljeća brojni politički čimbenici u Hrvatskoj kako bi pokazali stvarnu ili tobožnju bliskost sa širokim slojevima puka, pozivajući se na njegov identitet, tradiciju i potrebe. Nasuprot populističkomu »narodnjaštvu«, iz zapadnih tradicija koje su uhvatile korijena u Hrvatskoj nastao je pojam »pučanstvo«, koji ukazuje na potrebu integriranja, neprestanoga uključivanja potreba, interesa i vrijednosti najširih slojeva naroda u političke koncepte.
Narod, puk, građani, nazovimo to kako hoćemo, predstavlja temelj svakoga političkoga sustava, nositelj je državnosti i suverenosti. Postoje, međutim, očito brojni načini tumačenja volje naroda, pa time i manipuliranja njome. Naposljetku, i sami izbori nisu puki čin u kojem se nedvojbeno ogleda volja naroda jer različiti izborni sustavi dovode do različitih rezultata, pa time i do različitih političkih odluka. Stručnjaci se slažu u tome da ne postoji savršen izborni sustav. No u nekim izbornim sustavima postoje anomalije koje uvelike utječu na karakter države, pa time i na sudbinu društva. Štoviše, nakon svakih izbora stječe se dojam da je riječ o pukom ispitivanju javnoga mnijenja, a ne o procesu u kojem građani određuju smjer državne politike.
Narod je vrhovna vlast u državi, slobodni građani preko svojih predstavnika odlučuju o tome kako će država izgledati. Kad građani osjete da se u tim okvirima njihov glas ne čuje, mogu posegnuti za referendumskim inicijativama u kojim izravno mogu utjecati na ključna politička pitanja. No političke elite i tada imaju mogućnost utjecaja, posebice zato što se u njihovoj ruci nalaze mehanizmi javne komunikacije.
Istodobno, u doba globalizacije, građani su podložni sve većim utjecajima posredstvom globalnih gospodarskih, kulturnih i komunikacijskih kanala. Tomu su utjecaju na isti način podložni i nositelji političke moći, pa se središta političkoga odlučivanja sve više premještaju izvan parlamenta i čak izvan državnih granica.
