»Dnevno si priušti (papa Ivan Pavao II.) samo pola sata odmora. Između 14.30 i 15 sati povlači se, najčešće da bi mogao čitati, uglavnom filozofska djela koja su ga uvijek zanimala ili pjesme koje ga oduševljavaju. Vozači u kasnoj smjeni iz večeri u večer promatrali su s nevjericom sa stajališta za taksije na Trgu sv. Petra svjetla u papinim radnim sobama na četvrtom katu Apostolske palače, koja bi se često gasila istom nakon ponoći. Na svaki zahtjev svojih liječnika da se čuva, jer riskira da će se potrošiti strahovitom količinom posla, odgovarao je: ‘Imat ću čitavu vječnost za odmor.’«
(Iz knjige: »Ivan Pavao II. – Tajna Karola Wojtyle«)
