Hrvatski su mediji u studenom izvijestili o Petri Vićan koja je u Parizu osvojila prvo mjesto na Europskom prvenstvu u plivačkoj juniorskoj konkurenciji na 200 metara slobodno osoba s Downovim sindromom. Ona je 14-godišnja djevojčica, učenica 8. razreda, članica plivačkoga kluba »Natator« iz Zagreba i rođena je s Downovim sindromom. No taj kromosom viška zbog kojega je Petra drugačija nije bio zaprjeka brojnim uspjesima koje je nizala. Petra je sudjelovala na mnogim natjecanjima, državnim i regionalnim prvenstvima za osobe s invaliditetom te na raznim plivačkim mitinzima, na kojima je osvajala brojne diplome i medalje. Petrina obitelj, dvije sestre Karla i Lana, majka Ana te otac Frane, poznati športaš, vaterpolist, žive u Remetama.
Petra je omiljena među svojim prijateljima u školi, a i obitelji, kako navodi njezina majka Ana. »Petra daruje osmijeh, unosi pozitivnu atmosferu u svaki dan!«
Ipak prvi dani Petrina rođenja unijeli su nemir u mladu obitelj koju je nepripremljenu dočekala informacija da im se rodila djevojčica s Downovim sindromom. Prisjećajući se tih trenutaka, majka Ana navodi: »Zbog prijevremenih trudova u 32. tjednu trudnoće s Petrom primljena sam u rodilište u Petrovoj, gdje sam ležala sljedećih pet tjedana i dobivala lijekove za odgodu poroda. Petrica je rođena tri tjedna prije termina. Suprug je bio sa mnom na porodu i ubrzo nakon što se rodila došla nam je pedijatrica i rekla da misle da je rođena sa Downovim sindromom. To je bilo iznenađenje jer nismo znali da nosim dijete s anomalijom kromosoma. Moram priznati da nam je to bio veliki šok. Bili smo mladi i suprug i ja, tek 27 godina. Petra je naše prvo dijete i za vrijeme trudnoće nitko od doktora koji su me pregledavali nije ništa primijetio, čak ni za vrijeme moga boravka u bolnici. Suprug je o tome obavijestio moje i svoje roditelje. Bio je to svima šok«, navodi majka Ana. No osim prvoga šoka, novih osjećaja i misli, došao je i novi šok, a to je da je Petra rođena i s teškom srčanom grješkom, primarni AV kanal, koju je trebalo operirati. »Petra zbog te srčane grješke nije mogla sisati, a morala je i piti lijekove za srce. Zbog svega toga slabo je dobivala na težini, a nismo mogli ni odmah početi s fizioterapeutskim vježbama. Osim toga, dobila je i alergiju na adaptirano kravlje mlijeko, zbog čega je završila u bolnici na Rebru i sljedeća tri mjeseca provela više u bolnici nego kod kuće. S osam mjeseci operirana je u Linzu. Operacija je uspjela i ona je nakon samo jednoga dana na intenzivnoj njezi prebačena na odjel, gdje smo konačno i mi mogli biti uz nju. A nakon te operacije ona je bila drugo dijete, živnula je, počela jesti normalno. S deset mjeseci krenula je i na fizikalnu terapiju«, prisjeća se majka Ana.
Trebalo je vremena za sve emocije i događanja koja su snašla mladu obitelj i njihovu okolinu, bake, djedove, prijatelje. To je, kako navodi majka Ana, proces, ali proces koji ih je osnažio. »Vjerujem da su nas ljudi sažalijevali, ali sažalijevali smo i mi sami sebe dok se nismo ‘zbrojili’ i shvatili što nam se to dogodilo. Počeli smo čitati o Downovu sindromu, raspitivati se, kontaktirati s roditeljima koji su već imali stariju djecu s tim iskustvom. Osim toga, sve smo više upoznavali našu Petricu koja nas je, iako se nije tako činilo na početku, još više povezala, posebno supruga i mene, a onda i cijelu obitelj – suprugove roditelje, moje roditelje, naše sestre i njihove obitelji. Znam da ima obitelji koje je rođenje djeteta s teškoćama nažalost razdvojilo, ali nas je Petra povezala. Svi smo se zajedno radovali i veselili svakomu njenomu i najmanjemu napretku. Puno smo se smijali, pjevali, pljeskali. To je najviše voljela. Bilo joj je to kao neka nagrada i motiv pa je kasnije kad je već bila malo veća, možda s godinu i pol do dvije, i sama sebi počela pljeskati kad bi shvatila da je nešto dobro napravila. U tim prvim danima najveća snaga obitelji bila je naše zajedništvo. Tješili smo jedni druge i poticali jer osim Downova sindroma ona je bila i dijete sa svim onim potrebama koje imaju sva djeca. I ne može čekati, mora ‘papati’, mora biti čista, premotana, nošena ako plače i ne može zaspati. Otkada se Petra rodila pa sve do danas naša se obitelj drži zajedno. Suprugova i moja sestra Petri su krsne kume, a sad za svetu potvrdu na koju Petra ide u svibnju 2018. ona će sama izabrati kumu i tomu se svi jako veselimo!« navodi majka.
Osvrćući se na život obitelji i Petrin razvoj, majka Ana navodi: »Zbog suprugova posla i športa puno smo se selili. Kao i sve, i to ima svoje loše, ali i dobre strane, kojih je zapravo puno više. Nakon Petrine operacije suprug je otišao igrati vaterpolo u Genovu u Italiju. Petra i ja pridružile smo mu se malo kasnije. Tamo smo upoznali obitelj koja je također imala djevojčicu s Downovim sindromom. Oni su nas uputili u njihov odličan centar ‘Cepim’, gdje djeluju stručnjaci poput logopeda, defektologa, fizioterapeuta, psihologa i mnogih drugih. Oni s djecom rade od trenutka rođenja do škole, pa i kasnije. U tom je centru Petra počela s fizikalnom i logopedskom terapijom. U tom smo razdoblju živjeli na relaciji Genova – Zagreb, odlazili na terapije, preglede kod našega kardiologa prof. Branka Marinovića. Puno smo se družili, učili i vježbali.
Petra je pošla u vrtić odnosno u jaslice DV ‘Vedri dani’ u Zagrebu kad još nije znala ni hodati. Prvo je bila dva sata dnevno, pa četiri sata. Upisana je u vrtić bez problema. Tete Marica i Jadranka bile su divne, pune strpljenja i razumijevanja. Petra im je bila prvo dijete s Downovim sindromom. I one su se učile uz nju. Petra je uz njih svladavala neke svoje prve vještine, a i druga su djeca u grupi pomagala Petri, igrala se s njom.
Djetinjstvo nam je, mogu slobodno reći, prolazilo kao i svim drugim roditeljima i djeci bez teškoća jer smo nastojali živjeti normalno, družiti se s obitelju, prijateljima, odlaziti na putovanja, na koncerte, u kino, kazališta, to je Petrica obožavala«, navodi majka Ana.
A onda su stigle i sestre Karla, koja je rođena 2007. godine, i Lana 2009. godine. Petra je pošla u školu s godinom odgode, prvo u OŠ Marina Držića u Dubrovniku jer je njezin otac tada igrao za VK »Jug« i upisana je bez ikakvih problema. Dobila je asistenticu koja je bila cijelo vrijeme nastave uz nju. U Dubrovniku je završila prvi i drugi razred, a onda se obitelj opet preselila u Zagreb, u Remete, gdje žive majčini roditelji.
Petra je upisana u OŠ Remete također bez zaprjeka i problema. »Moram reći hvala ravnateljici Branki Hercigonji, cijelomu stručnomu timu, učiteljima i profesorima koji su Petricu lijepo prihvatili, prilagođavaju gradivo njenim mogućnostima, strpljivi su i imaju razumijevanja za njene potrebe.« Petra nastavu pohađa uz pomoć asistenta u nastavi, što joj uvelike pomaže da uspješno svladava gradivo. »Asistenti su nužni jer povećavaju socijalnu uključenost i integraciju učenika s teškoćama u razvoju. Problem je jedino što se asistenti često mijenjaju pa se Petra mora stalno privikavati na novu osobu pokraj sebe. Od početka školovanja Petra je promijenila osam asistentica«, ističe majka Ana.
Govoreći o Petrinoj karijeri u plivanju, majka Ana navodi: »Petra je počela s plivanjem s pet godina. Počelo je sve u Dubrovniku. Kad je naučila plivati, nekako je došlo samo po sebi da i dalje ostane u plivanju i nauči plivati sve tehnike. Oduvijek je obožavala vodu i more. Kad smo se vratili u Zagreb 2013. godine, upisali smo je u PK ‘Natator’, koji je osnovala naša paraolimpijka Ana Sršen upravo za djecu s teškoćama u razvoju želeći stvoriti klub jednakih mogućnosti za sve osobe koje žele plivati. U klubu s djecom rade mladi, ali iskusni treneri puni razumijevanja za svako dijete.« Budući da postoji dosta predrasuda koje treba mijenjati, majka Ana zaključuje: »Odrasli postavljaju granice, ograničenja i barijere, a djeca u iskrenosti svoga srca ravnopravno prihvaćaju djecu oko sebe bez obzira na različitosti. Smatramo svojom dužnošću proširiti svijest da djeca s Downovim sindromom mogu postići mnogo više nego što mi mislimo, samo ako im dopustimo.«
