Zanima me koja je pravilna procedura za blagoslov kuća. Je li potrebno upaliti svijeću i što je uopće potrebno? I još nešto: Može li svećenik u ispovijedi reći osobi koja se ispovijeda da ima premalo grijeha i zašto je uopće došla? Naime, osoba ide redovito na misu, aktivno surađuje u radu i životu župne zajednici u kojoj živi, ali nema nekih teških grijeha. Pa zar za ispovijedi treba lagati, to jest izmisliti grijehe da bismo imali što svećeniku reći? Ili pak svi moramo biti kriminalci?
Sara
Ne možemo Vam potvrditi da postoji »pravilna procedura« za blagoslov obitelji o Božiću. Naime, obred blagoslova razlikuje se i prilagođen je konkretnim potrebama obitelji u koju dolazi svećenik, a dakako da je vezan i uz običaje i tradiciju u pojedinim župama. Rekli bismo da je uz dolazak svećenika i blagoslov obitelji najvažnije da se svi članovi obitelji okupe i da mole za Božji blagoslov i mir u svom domu i cijelom svijetu.
Ipak kao primjer prenijet ćemo Vama i ostalim čitateljima ono što predlaže »Obred blagoslova obitelji i vjernika o proslavi otajstva rođenja Gospodinova u Godini vjere«, koji možete pronaći na internetskim stranicama Zagrebačke nadbiskupije. U uvodnoj napomeni piše da je taj obred sastavljen »da bi ga se dodatno prilagodilo stvarnim prilikama u pojedinim zajednicama vjernika i u pojedinim obiteljima«. »To znači da će se izabirati, ispuštati i prilagođavati oni dijelovi za koje je to naznačeno«, kao što smo i spomenuli.
Potom u tekstu Obreda piše: »Kada se obitelj okupi u prostoru koji je pripremljen za blagoslov (tako da, ako je moguće, bude prisutno raspelo, Biblija, svijeća, blagoslovljena voda s grančicom, okićen bor, jaslice), može se otpjevati prikladna pjesma, a nakon nje predvoditelj slavlja i svi nazočni učine znamen križa: P. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. O. Amen. P. Mir kući ovoj i svima koji prebivaju u njoj. O. I s duhom tvojim. (…) Tada predvoditelj slavlja kratko uvede u slavlje« svojim riječima ili riječima koje su predložene u Obredu, čiji tekst potom detaljno opisuje i predlaže više različitih molitava i čitanja, a svaki će svećenik koji dolazi u pohod u prigodi blagoslova obitelji po mogućnosti odabrati najprikladniji oblik blagoslova, s više ili manje svetopisamskih čitanja i molitava čiji je cilj molitveno raspoložiti sve prisutne članove obitelji, a Božju riječ svećenik može i kratko protumačiti »i istaknuti neki poticajni vidik, primjeren domu u kojem se slavi blagoslov«. Slijedi zajednička ispovijest vjere (Vjerovanje), za vrijeme kojega jedan član obitelji drugomu predaje prikladno malo raspelo (koje se obično nosi na blagoslovu, tzv. »križec« s maramicom), »a ukućani, poljubivši ga, predaju raspelo jedni drugima«.
Slijedi sveopća molitva s raznim nakanama koje se mogu izabrati ili nadopuniti prikladnima za sve članove obitelji – žive i pokojne. Zazive, ako je moguće, čitaju članovi obitelji ili poslužitelji, to jest ministranti ili neka druga osoba u pratnji svećenika. Nakon blagoslovne molitve, predvoditelj slavlja poškropi nazočne i prostorije blagoslovljenom vodom. Dok traje škropljenje, »može se pjevati prikladna (božićna) pjesma«, a obred završi završnim blagoslovom prisutnih te se na kraju »otpjeva jedna ili više kitica prikladne (božićne) pjesme«.
A što se Vašega drugoga pitanja tiče: »Može li svećenik u ispovijedi reći osobi koja se ispovijeda da ima premalo grijeha i zašto je uopće došla?«, želimo, bez obzira ne rečeno, upozoriti na važnost sakramenta pomirenja. Očito je da osoba koju spominjete i sama shvaća tu važnost, jer kako pišete »ide redovito na misu, aktivno surađuje u radu i životu župne zajednici u kojoj živi, ali nema nekih teških grijeha.« U Katekizmu Katoličke Crkve u kojem se citira dogmatska konstitucija Drugoga vatikanskoga koncila »Lumen gentium« jasno piše da »oni koji pristupaju sakramentu pokore primaju od Božjega milosrđa oproštenje uvrede nanesene Bogu i ujedno se pomiruju s Crkvom, koju su svojim grijehom ranili i koja radi za njihovo obraćenje s ljubavlju, primjerom i molitvom« (KKC, 1422). A kako je grijeh »prije svega uvreda Boga, prekid zajedništva s njim« i u isto vrijeme nanosi štetu i zajedništvu Crkve, potrebno je obraćenje koje »donosi istodobno i Božje oproštenje i pomirenje s Crkvom; sakrament pokore i pomirenja na liturgijski način to izražava i ostvaruje« (KKC, 1440).
U Katekizmu se potom ističe da je sam Krist ustanovio sakrament pokore za sve grješne članove Crkve, a »prije svega za one koji nakon Krštenja padnu u teški grijeh i tako izgube krsnu milost, nanoseći ranu i zajedništvu s Crkvom«. »Njima sakrament pokore pruža novu mogućnost obraćenja i ponovnog dobivanja milosti opravdanja. Zato crkveni Oci predstavljaju ovaj sakrament kao ‘drugu dasku (spasa) nakon brodoloma gubitka milosti’« (KKC, 1446), a priznanje grijeha svećeniku bitni je dio sakramenta pokore: »’Pokornici moraju u ispovijedi nabrojiti sve smrtne grijehe kojih su svjesni nakon što su se pomno ispitali, čak i ako je riječ o najtajnijim grijesima i počinjenim samo protiv dviju zadnjih od Deset Božjih zapovijedi, jer ponekad ti grijesi teže ranjavaju dušu te su opasniji od onih koji se čine javno’« (KKC, 1456).
Katekizam isto navodi da »premda ispovijed svakodnevnih pogrešaka (lakih grijeha) nije nužno potrebna, Crkva je ipak živo preporučuje«. »Redovita ispovijed lakih grijeha pomaže nam da oblikujemo savjest, da se borimo protiv zlih sklonosti, da dopustimo Kristu da nas liječi te da napredujemo u životu Duha« (KKC, 1458), pa je dobro da se vjernici češće ispovijedaju, a ne samo jednom ili dva puta godišnje.
