Većina ljudi sklona je preispitivati sebe i svoje sposobnosti. Na novom radnom mjestu, u novim životnim ulogama i izazovima normalno je pitati se ima li tko dovoljno znanja, vještina da se suoči s izazovima koje život postavlja i normalno je biti u strahu hoće li tko ispuniti razna očekivanja. No postoji određen broj ljudi u kojih takvi osjećaji nikad ne prestaju. Ni jedan postignuti uspjeh ni pohvala jednostavno ne ublažavaju taj osjećaj napetosti, osjećaj neadekvatnosti, osjećaj sumnje u vlastite uspjehe i dostignuća. Takvi su ljudi uhvaćeni u zamku poznatu pod nazivom sindrom varalice odnosno sindrom uljeza.
Ne tako mali broj ljudi susreće se s uvjerenjem koje prati neugodan osjećaj da svoje uspjehe ne mogu pripisati vlastitim sposobnostima, ulaganju truda i napora, umijećima i talentima, nego je njihov uspjeh ništa drugo nego odraz obične i nasumične sreće i da njihovo postignuće nije realnost, nego ga drugi ljudi preuveličavaju. Takvo uvjerenje često je praćeno i strahom da će u nekom trenutku biti razotkriveni, da oni zapravo i nisu tako uspješni kao što okolina misli te da će ih drugi ljudi vidjeti kao varalice.
Tri su glavna činitelja sindroma varalice. Prvo je uvjerenje da drugi ljudi imaju pretjerano pozitivno mišljenje o pojedinčevim sposobnostima ili vještinama – puno veće nego što ga osoba sama ima. Drugi je strah osobe da će biti otkrivena i raskrinkana kao varalica. Treći je element da se uspjeh stalno pripisuje drugim činiteljima poput sreće i slučajnosti, a ne sposobnostima ili talentima.
Sindrom uljeza može se prepoznati po tome što je osoba sklona stalno negativno govoriti o sebi, naglašene je potrebe neprestanoga provjeravanja vlastitoga rada, sramežljiva je na radnom mjestu, u školi i na fakultetu, naglašene je potrebe dugoga ostajanja na poslu ili se pretjerano opterećuje poslom kako bi kompenzirala svoju nesavršenost i neučinkovitost. Takve ljude prati stalna sumnja u vlastitu vrijednost, skloni su pretjerano sebe okrivljavati za neuspjehe čak i kad je očito da to nije njihova odgovornost, a gotovo svaki uspjeh odraz je nekih sretnih okolnosti u kojima su se našli, a nikako njihovih sposobnosti, znanja i zauzimanja.
Osobe sa sindromom uljeza prati potreba umanjivanja vlastitoga uspjeha. Na primjer, osoba koja dobije napredovanje na poslu, umjesto da bude ponosna na sebe i svoj uspjeh, sklona je navedenu situaciju objasniti činjenicom da nije bilo drugih kandidata. Ili tijekom javnoga nastupa osoba sa sindromom varalice sklona je misliti kako će netko iz publike zasigurno primijetiti da zapravo nema pojma o čemu priča. Takav način razmišljanja vrlo je autodestruktivan, uzrokuje intenzivan stres i tjeskobno raspoloženje, umanjuje kvalitetu života i vjerojatnost da će osoba izići iz svoje sigurne zone kako bi potražila neke nove mogućnosti i ostvarila svoje interese.
Iako se u početku smatralo da je sindrom uljeza stanje koje češće »pogađa« žene, danas se zna da je on podjednako zastupljen i u muškaraca i u žena.
Sindrom uljeza nije prepoznat kao neovisan mentalni poremećaj. Međutim, ako navedeni sindrom počne uvelike negativno utjecati na svakodnevno funkcioniranje i ne prepozna se na vrijeme, takve su osobe pod povećanim rizikom da razviju neki anksiozni poremećaj ili depresivno stanje. Ako je osoba npr. u poslovnom okruženju uvjerena da ne zaslužuje bolje ili da bi njezino napredovanje i unaprjeđenje bilo prijevara, može izbjegavati davati svoj maksimum, izbjegavati iznositi vlastita stajališta i mišljenja, što kao ishod može imati dugo ostajanje na pozicijama koje nisu u skladu s njezinim sposobnostima. To može biti okidač za naglašen osjećaj nezadovoljstva koji neupitno prati intenzivna anksioznost i depresivnost.
U osoba sa sindromom uljeza često se nalazi tzv. nezdravi perfekcionizam koji ih »tjera« na prekomjeran rad i zatrpavanje obvezama, a kao rezultat nerijetko se javlja sindrom izgaranja s jedne strane ili izbjegavanje onoga što procjenjuju da ne mogu odraditi savršeno, nagomilavajući obveze i zaostatke, što vodi do prokrastinacije. Oba ta stanja sabotirajuća su za osobu. Takve osobe teško podnose kritiku, obično je shvaćaju vrlo osobno i burno, doživljavaju je kao veliki osobni neuspjeh i to ostavlja dubok trag na njihovo psihičko stanje. Stalni osjećaj nepripadanja, neugode i intenzivne nelagode djeluje vrlo opterećujuće i ometajuće, osobito u stanjima kada dobiju priznanje, komplimente, pohvale.
Među osobama koje imaju sindrom uljeza mogu se naći različiti podtipovi. Perfekcionisti postavljaju ispred sebe visoke i često nedostižne ciljeve. Ne pronalaze zadovoljstvo u svom radu, nego se uvijek fokusiraju na mane, smatrajući kako su to mogli puno bolje obaviti.
Takozvani superljudi osobe su koje su sklone kompenzirati vlastiti osjećaj nedostatnosti brojnim poslovima i time su podložniji izgaranju na poslu, često uništavajući svoje odnose i veze s drugim ljudima. Jedan od oblika sindroma uljeza su i pojedinci koji su vrlo slični perfekcionistima jer postavljaju vrlo visoke ciljeve, ali ih nastoje ostvariti iz prvoga pokušaja. Ako u tome ne uspiju, vrlo brzo odustaju misleći da nisu dovoljno dobri za to. Osobe koje pak vjeruju da je traženje pomoći od drugih ljudi pravi dokaz njihove nesposobnosti smatraju da drugima zasigurno ne bi trebala pomoć da se nađu u istoj situaciji kao i oni. I naposljetku ističu se pojedinci koji su u stalnom strahu da će biti razotkriveni jer smatraju da su prevarili svoje nadređene, koji o njima misle da znaju više nego što zapravo znaju i mogu.
Nastanak sindroma varalice odnosno sindroma uljeza nije jednoznačan, ne postoji jedan uzrok ni univerzalni odgovor na pitanje nastanka toga sindroma. Neki stručnjaci smatraju da je on rezultat osobina poput neuroticizma, a neki drugi veću težinu pripisuju doživljajima iz djetinjstva. Tako se smatra da znatan utjecaj mogu imati roditelji visoko usmjereni na postignuća, kojima npr. ocjene nikada nisu bile dovoljno dobre.
U osoba sa sindromom uljeza uglavnom se uočava da su ih roditelji u djetinjstvu često kritizirali i uspoređivali s drugom djecom, zbog čega su razvili sliku o sebi da nikada nisu dovoljno dobri i da ne zaslužuju pohvalu. Kasnije u životu kada dobiju pohvalu, teško se poistovjećuju s njom jer duboko u sebi vjeruju da je nisu zaslužili i da što god napravili nije dovoljno dobro. S druge strane, kada dijete dobiva pretjerane pohvale da je najpametnije, najljepše, najkulturnije dijete na svijetu, to u osobe može razviti uvjerenje da tu sliku stalno mora opravdavati te biva pod neprestanim pritiskom visokih očekivanja, potiskujući na taj način svoju autentičnost.
Pojedinci s izraženim sindromom uljeza imaju naglašen unutarnji osjećaj intelektualne prijevare koji je praćen stalnim strahom od neuspjeha i nekompetentnosti, umanjujući vlastitu vrijednost, poričući vrijednost dobivenih pohvala uz naglašen osjećaj krivnje. Njihovo ponašanje može se promatrati kroz ciklus sindroma uljeza koji započinje kada osoba treba obaviti neku zadaću povezanu s postignućem, primjerice školsku ili profesionalnu zadaću. U tih pojedinaca odmah se pojavljuju anksiozni simptomi, na koje osoba reagira ekstremno pretjeranom pripremom ili početnom prokrastinacijom, nakon čega u zadnji tren slijedi uspaničena priprema. Nakon završetka zadaće javlja se početni osjećaj olakšanja i postignuća, no ti dobri osjećaji ne traju dugo. Nakon primanja pozitivne povratne informacije o zadaći takve osobe odbijaju pohvale o svom postignuću jer nisu u skladu s njihovom percepcijom toga uspjeha. Smatraju da su uspješno obavili zadaću ili zbog prekomjerne pripreme, što prema njima nije odraz njihovih sposobnosti, ili da su imali sreće. Takva uvjerenja potkrjepljuju navedene strahove i ciklus se ponavlja.
Uz to, poznato je da se uz sindrom uljeza učestalo javlja nisko samopouzdanje i samoefikasnost. Budući da su pretjerano fokusirani na svoje pogrješke, internaliziraju samo neuspjeh i imaju nestabilno samopouzdanje, osjećaju stres i tjeskobu većinu svoga radnoga vremena. Kao takvi nastoje svoje »nedostatke« kompenzirati dodatnim ulaganjem truda, rade više i teže perfekcionizmu jer vjeruju da je to jedini način da ispune očekivanja drugih ljudi. Također, često pretjeruju u procjeni sposobnosti drugih i podcjenjuju količinu posla koju su ti pojedinci uložili u svoj uspjeh. Takav način razmišljanja često ih dovodi do postavljanja previsokih, perfekcionističkih standarda i planiranja nerealnih ciljeva koji su u konačnici neostvarivi, što ih dovodi do neuspjeha, optuživanja i samopotvrđivanja lažnih uvjerenja da su nesposobni i neadekvatni.
Uljezi će često pokazivati radoholičarska ponašanja, koja će ih dovesti do iscrpljenosti i povećanoga rizika od izgaranja. Kako bi si olakšali i smanjili razinu stresa koju osjećaju, trude se smanjiti očekivanja drugih ljudi, povlače se na radna mjesta na kojima su manje izloženi, oklijevaju prihvatiti prilike za napredovanje u karijeri jer ionako misle da već rade izvan svoje kategorije. Osoba koja se osjeća kao varalica, kao uljez, manje je vjerojatno da će planirati razvoj svoje karijere, težiti nekoj liderskoj poziciji ili čak određenoj karijeri dok je još student ili dok se još školuje. Negativan je utjecaj i na osjećaj optimizma u vezi s poslovnom karijerom, smanjuje se sposobnost adekvatne reakcije na nove radne uvjete i svijest o širem tržištu rada. Ukratko, pojedinci sa sindromom varalice odnosno uljeza sabotiraju vlastite karijere te postavljaju pred sebe ciljeve suviše nisko u odnosu na svoj realan potencijal.
Ne smije se zanemariti ni činjenica da osobe sa sindromom varalice imaju naglašeno sniženo samopoimanje, u intenzivnoj su emocionalnoj patnji, predisponirane za razvoj brojnih psihičkih teškoća poput depresije, anksioznosti i zlouporabe droga.
