Već i samo ime kojim Hrvati najčešće nazivaju Tereziju od Djeteta Isusa – sveta Mala Terezija – svjedoči da toj crkvenoj naučiteljici više od junačke veličine pripisuju svetost malenosti: svetost smjerna pouzdanja i nenametljive poniznosti, nezamjetnih patnja i sitnih pobjeda. Stoga bi u životopisu kojega od uzoritih Terezijinih sljedbenika diljem svijeta uzalud bilo tražiti potrese i prevrate: nasilje i zlostavljanje, ovisnost i trovanje, ropstvo i beskućništvo, progonstvo i mučeništvo. No upravo bi se tim riječima dale opisati patnje možda jedinoga čovjeka koji je zaslužio naziv »maloga brata« svete Male Terezije: sluge Božjega Marcela Vana. O skrovitom životu vijetnamskoga redemptorista i nutarnjim razgovorima koje je godinama vodio s Isusom, Marijom i svojom »velikom sestrom« razgovarali smo sa Stjepanom Arnušem, voditeljem »Duhovnoga kutka«, katoličke evangelizacijske skupine koja je pobožnost Marcelu Vanu i donijela u Hrvatsku.
»Marcel je došao u naše živote kao grom iz vedra neba, ili kao golubica u gnijezdo«, opisuje Arnuš. »Kao grom iz vedra neba – jer sam čitajući jednu knjigu slučajno naišao na odlomak iz njegovih spisa s kojim je sve započelo. A kao golubica u gnijezdo – jer je u našoj zajednici već izlegao mnoge ‘mlade golubiće’. Mnogi su po zagovoru Marcela Vana primili unutarnja ozdravljenja i svladali bludnost. Osjećam da je on zaslužan i za apostolat koji smo tek pokrenuli – apostolat za djecu. Sam je Isus Marcela nazvao ‘apostolom djece’ i dao mu mnoga otkrivenja o djeci, o njihovu spasenju i ljubavi prema njihovim dušama«, objašnjava sugovornik. U knjizi »Razgovora«, nedavno objavljenoj u izdanju »Duhovnoga kutka«, mistik dječjega srca tako bilježi Kristove riječi: »Želim da privučeš djecu k meni. Volim ih puno. Kada se loptaju, kada se natječu u plivanju ili igraju bilo koju drugu dječju igru, ja sam posve prisutan među njima… Marcel, sve me u vezi s djecom veseli.«
(za Ljubljenoga)
Moj mali brat sjedi i želi usnuti.
Vidim, tuga mu se ocrtava na licu.
Njegov postojan pogled izražava žarku želju,
Dok nesigurnost i muka vladaju u njegovoj duši;
Ljubav je otišla sakriti se u daljinama.
O moj mali brate, otvori širom oči,
Pažljivo promatraj u svjetlu vjere;
Uvijek ostajući u srcu ljubavi.
Mali brate, ako vrata ljubavi za tebe ostaju zatvorena,
Ova će se vrata kasnije otvoriti širom,
A onda, kakva će to sreća za tvoje srce biti
Kada te u potpunosti proguta plamen ljubavi.
Moj dragi mali brate, dajem ti poljubac,
Kako mi je drag tvoj ljubazan osmijeh,
kako mu se raduje srce Ljubavi.
Mali brate, prekrivam te poljupcima bez prestanka,
I prikupljam svaku tvoju suzu,
Trkom ih prinosim onome koga ljubiš,
Govoreći mu prijateljski
Da ove suze imaju svoj izvor u ljubavi.
Dragi moj mali brate, zašto tolika tuga?
Bit ću u miru samo ako mi se nasmiješ.
Volim te nježno, moj mali brate,
I nikada se neću usuditi napustiti te.
No tko je uopće bio mladić kojega je Terezija prozvala »malim apostolom ljubavi«? »Prvo i najintenzivnije što nam upada u oči kad promatramo Marcelov život jest njegova zaprepašćujuća ljubav prema Isusu, ljubav koju je od najranijega djetinjstva do smrti u komunističkom logoru pratila patnja. Patnja je scenografija unutar koje se odvija melodrama između Marcela i Boga, ne histerična, nego tiha: blaga, ritmična izmjena jecaja i radosti, trpljenja i poljubaca. Marcel je u njoj uspio upravo ono čega se mnogi u kršćanstvu plaše: dati se potpuno na raspolaganje Bogu«, tumači sugovornik. Vanov odnos s Isusom – prepun smijeha, poljubaca, pa i zadirkivanja – istodobno je i protuotrov za iskrivljenu predodžbu svetosti.
Stjepan Arnuš: »Svetost je zapravo najbolji lijek protiv usamljenosti, najviši oblik zajedništva. Ljudi se u istinskom zajedništvu smiju, ljube, igraju… To vidimo i kod Marcela i kod Terezije«»Svetost je za većinu ljudi nešto okamenjeno, neupotrebljivo, usamljeno. A svetost je zapravo najbolji lijek protiv usamljenosti, najviši oblik zajedništva. Ljudi se u istinskom zajedništvu smiju, ljube, igraju… To vidimo i kod Marcela i kod Terezije.«
Upravo je svetica iz Lisieuxa otkrila vijetnamskomu sjemeništarcu kako da se otvori Božjoj ljubavi. Stjepan Arnuš ističe dva takva »bisera«. »Terezija na jednom mjestu Marcelu savjetuje: ‘Kada se obraćaš dobromu Bogu, učini to sasvim prirodno… Bog uživa slušati te; zapravo je žedan tih malih priča koje mu ljudi previše rijetko povjeravaju.’ To je udarac koji će osvijestiti svakoga tko Bogu prilazi sterilno, sa strahom, religijskom pozom i izvještačenom pobožnošću. Drugi se biser krije u pouci Marcelu da ponudi čitavo svoje srce Bogu: ‘Ništa ne pruža toliko zadovoljstva dobromu Bogu nego vidjeti na ovoj zemlji srce koje ga ljubi, koje je iskreno s njim na svakom koraku, u svakom osmijehu, kao i suzama ili malim trenutačnim zadovoljstvima.’ Prihvaćanje te pouke pobjeda je nad duhom laži. Jer dati Bogu svoje srce – sa svom radošću i tugom koje u njemu nosimo – znači živjeti u istini. Onaj koji ljubi, dijeli; oni koji ne ljube, nemaju ništa podijeliti.«
»Isusov cvjetić« iz Lisieuxa i »trpeći cvijet« Vijetnama ipak nisu dijelili tek »malenu« pobožnost i otajstvene razgovore. Njihov je duh, naime, bio toliko srodan da su mnogi već primijetili kako je Van ostvario misijsko poslanje u Vijetnamu kojemu se Terezija zbog bolesti nije mogla odazvati. A sličnost njihove naravi osobito se očitovala u dvostrukom božićnom preokretu. »Sveta Mala Terezija piše da je baš u božićnoj noći dobila ‘milost potpunoga obraćenja’. Gotovo identično iskustvo koje je proživio na Badnjak Marcel Van naziva ‘sezonom velikih radosti, sezonom velikih pobjeda’. Oboje su u tim trenutcima uspjeli ukrotiti razdražljivu i razmaženu narav – i u tome su nastavili pobjeđivati čitav život«, tumači Arnuš. Paradoksalno, Bog je od mladoga redemptorista tražio da svoj život prikaže upravo za okupatore vlastite zemlje – Terezijine sunarodnjake Francuze. »Isus je znao da mu Marcel ništa ne će odbiti jer mu je i sam priznao: ‘Moje je jedino zanimanje ljubiti te.’ Stoga mu je povjerio da moli za obraćenje Francuske i njezino oslobođenje od zla komunizma. Zadivljujuće je da Bog tako ljubi jednu naciju, da toliko pati zbog jednoga naroda i želi njegovo otkupljenje i spasenje. Vjerujem da Isus tako ljubi i Hrvatsku. I da ima negdje u svijetu onih koji ljube Isusa i ne odbijaju trpjeti za Hrvatsku.«
