U pokušaju odgovora na pitanje što je to jubilej, sveta godina u svojoj srži, ispod vanjskih pojavnosti koje odražavaju tu srž, možda je uputno krenuti od čovjekove svijesti o vremenu te o vlastitoj prolaznosti u vremenu. Kako čovjek, svjestan onoga prije sebe i onoga nakon sebe, svjestan povijesti, može osmisliti svoju ograničenost u vremenu, svoju smrtnost? I ima li čitava povijest neki smisao? I kako se nositi s apsurdom da je čovjek čovjeku u osobnim povijestima i narod narodu u velikoj povijesti kadar nanositi neizmjerne patnje? U samom vremenu, u samoj povijest ne leže odgovori na pitanja prolaznosti i grješnosti. Ljudi ih traže na različite načine. Put religija jest nastojanje da se čovjek nekako uspne do izvora postojanja i da mu omili, a put razuma u našoj je zapadnoj civilizaciji završio na ponudi čovjeku da odustane od traženja nekoga višega smisla te da se zadovolji uređenjem života sada i ovdje, sa svim posljedicama koje to sa sobom nosi. Jer u konačnici, koliko god zatvarao oči, koliko god se opijao tekovinama blagostanja, napretka i tehnike i proglašavao se mjerom svega, čovjek ne može spasiti samoga sebe ni od prolaznosti ni od zla kojemu je podložan i on i povijest koju oblikuje u vremenu.
Razlika između kršćanstva i drugih religija
Neočekivani i nezamislivi prodor obilježio je ljudsku povijest. Jedan po sebi malen, gotovo zaboravu izložen narod, postao je baštinikom poruke Odozgor, Božje poruke. Transcendentni Bog, tj. Onaj kojega po sebi ni jedna ljudska sposobnost ne može dosegnuti, koji je izvan i iznad povijesti, sam se objavio, upleo se u ljudsku povijest odašiljući u nju svoje poruke iz vječnosti. Tako je jedan mali narod postao izabranim narodom. A unutar toga naroda dogodilo se nešto još manje zamislivo ljudskomu umu. Sam je Bog, naime, na posve jedinstven način postao dijelom povijesti, jednim od nas, čovjek.
Papa Ivan Pavao II. u apostolskom je pismu »Tertio millenio adveniente«, koje je napisao upravo kako bi se Crkva za veliki Jubilej 2000., tu novinu u odnosu kako na povijest tako i na Stari zavjet, ovako opisao: »U Kristu ta pedagogija dostiže svoj cilj. On se, naime, ne ograničava govoriti ‘u ime Božje’ kao proroci, nego sam Bog (po njemu) govori u svojoj vječnoj riječi tijelom postaloj. Dodirujemo ovdje bitnu točku po kojoj se kršćanstvo razlikuje od drugih religija, u kojima je od početka izraženo traženje Boga sa strane čovjeka. Kršćanstvo je pokrenuto Utjelovljenjem Riječi. Tu nije samo čovjek koji traži Boga, nego Bog dolazi osobno da o sebi govori čovjeku i pokazuje mu put na kojem ga može dosegnuti. To je ono što proglašava prolog Ivanova evanđelja: ‘Boga nitko nikad ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on nam ga obznani.’ Utjelovljena je Riječ dakle ispunjenje čežnje prisutne u svim religijama čovječanstva: to je ispunjenje djelo Božje i nadilazi svako ljudsko očekivanje. To je tajna milosti.«
Oproštenje, pomirenje, obraćenje…
Jubileji su posebno jaka vremena prisjećanja na taj središnji događaj koji jest dio ljudske povijesti, ali je ujedno nadilazi i otvara joj sasvim nove perspektive. Jubileji su ujedno poziv otvoriti se svim implikacijama toga događaja: otvoriti um i srce Kristu (obraćenje), ubiranju njegovih milosnih plodova (sakramentalno pomirenje, oprosti), pomirenje s braćom te intenzivnije življenje kršćanske ljubavi u svim njezinim dimenzijama. Ovako je za veliki jubilej značenje jubilejskih slavlja opisano u službenom predstavljanju Svete Stolice: »U katoličkoj tradiciji jubilej je velik vjerski događaj. On je godina otpuštanja grijeha i kaznâ za grijeh (oprosti), godina pomirenja među zavađenima, obraćenja i sakramentalne pokore te, u skladu s tim, solidarnosti, nade, pravednosti, zauzimanja za Božje služenje u radosti i u miru s braćom. Jubilarna je godina nadasve godina Krista, nositelja života i milosti čovječanstvu. (…) Jubilej se općenito naziva i svetom godinom, ne samo zato što započinje, odvija se i završava sa svečanim svetim obredima, nego i zato što je određen kako bi promicao svetost života. Zapravo je i ustanovljen kako bi učvrstio vjeru, promicao djela solidarnosti i bratskoga zajedništva u Crkvi i u društvu, pozivao i poticao vjernike na iskrenije i dosljednije ispovijedanje vjere u Krista, jedinoga Spasitelja.«
Starozavjetni korijeni i socijalni nauk Crkve
Ne treba zaboraviti starozavjetne korijene svete godine, kao ni na riječi proroka Izaije kojima je Isus, u sinagogi u Nazaretu, opisao svoje mesijansko poslanje: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje« (Lk 4, 14-28). Jubilarna godina, svaka pedeseta, polazila je od pretpostavke da su ljudi i zemlja Božje vlasništvo te da ne mogu postati bilo čijim trajnim vlasništvom. Stoga je te godine robovima trebalo vratiti slobodu, a zemlju izvornim vlasnicima odnosno njihovim obiteljima. U spomenutom apostolskom pismu sv. Ivan Pavao II. priznaje da je odredba o jubilarnoj godini ipak bila »idealna perspektiva« i »više nada nego konkretno ostvarenje«. Ona ipak podsjeća da je »bogatstva stvaranja trebalo smatrati općim dobrom čitavoga čovječanstva« te da se ne tom uvjerenju zasniva socijalni nauk Crkve.
Prvi jubilej proslavljen je u povijesti Crkve relativno kasno. Proglasio ga je papa Bonifacije VIII. 1300. godine, odredivši da se slavi svakih 100 godina. No taj razmak nikada nije održan. Već je sljedeći jubilej 1350. godine na zahtjev rimskoga puka proglasio papa Klement VI. Od 1425. jubilej se »de facto« slavi svakih 25 godina, što je ozakonio papa Pavao II. 1450. Od tada redoviti jubilej, svakih 25 godina, nije slavljen samo dvaput: 1800. godine zbog napoleonskih ratova i 1850. zbog protumonarhističkih previranja i nastanka Rimske Republike, kad je papa bl. Pio IX. morao pobjeći iz Rima.
Znakove vremena preobraziti u znakove nade
Na temelju kratkoga povijesnoga osvrta može se reći da je Crkva uistinu prepoznala jubileje kao proročki znak. Drugo, jubileji su kroz povijest, premda uvijek slaveći isti Događaj i isto Otajstvo, nosili znak svojega vremena: na njih su se odražavale rane Crkve i svijeta u određenom povijesnom razdoblju, a oni su često donosili plodove koje mi danas jednostavno podrazumijevamo kao blago tradicije Crkve. Neka bude naveden samo jedan primjer: za vrijeme Jubileja 1950. papa Pio XII. proglasio je dogmu o Uznesenju Blažene Djevice Marije.
Na tragu ukorijenjenosti u vrijeme u kojem se slavi papa Franjo nadu je prepoznao kao ključnu potrebu suvremene Crkve i suvremenoga svijeta. U tom duhu, u buli »Spes non confundit« kojom je proglasio Svetu godinu 2025., Papa govori o »znakovima vremena« koje valja konkretnim angažmanom preobražavati u znakove nade, kao svjedočanstvo nade u konačno i vječno spasenje po Kristu. Zanimljivo je da su među tim znakovima vremena neke vrlo bolne točke našega vremena. Prvi je znak nade mir nasuprot tragediji rata. Veliku pozornost, potom, Sveti Otac daje »gubitku želje za prenošenjem života«, na koji valja odgovoriti poticanjem »želje mladih da rađaju nove sinove i kćeri« te »socijalnim savezom za nadu, koji će biti uključiv i neideološki«. Slijedi poziv da se o Jubileju čine »opipljivi znakovi nade za mnogu braću i sestre koji žive u teškim uvjetima«. Tu Papa napose spominje zatvorenike (izrijekom se pozivajući na starozavjetnu tradiciju jubileja), bolesnike, mlade (jer »često doživljavaju kako im se snovi rasplinjuju«), migrante (iseljenike, izbjeglice i prognanike), starije osobe i siromašne.
Sveta godina 2025. – 27. redoviti jubilej u povijesti Crkve
