Neprihvaćanjem prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu usklađenosti s Ustavom Republike Hrvatske Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (»Narodne novine« broj 18/78., 31/86., 47/89. i 88/09., dalje u tekstu: ZZM), Ustavni sud Republike Hrvatske većinom glasova (12:1) naložio je Hrvatskomu saboru da u roku od dvije godine donese novi zakon u skladu s utvrđenjima iznesenima u ocjeni, prihvaćajući time stajališta zauzeta u većini europskih zemalja da je pitanje »kada počinje život« u ingerenciji zakonodavca, a ne ustavnoga sudovanja. Ustavni sudac koji je glasovao protiv takve rješidbe izradio je izdvojeno mišljenje koje je dio rješenja.
Prije donošenja odluke konzultirane su katedre za obiteljsko pravo hrvatskih pravnih fakulteta, teološki stručnjaci, stručnjaci ustavnoga prava te medicinske etike. Razmotreni su i međunarodni dokumenti i praksa Europskoga suda za ljudska prava (dalje u tekstu: Europski sud).
U razmatranoj ocjeni na više se mjesta ponavlja da konsenzusa o tome kada počinje život, gledajući na zakonodavno ili ustavnopravno područje, nema.
Ustavni je sud pritom pitanje prekida trudnoće u prvom redu razmatrao kao moralno pitanje koje zadire u savjest, pravo i dostojanstvo žena, ali i kao stajalište društva u kojem se to pitanje raspravlja, koje implicira etičku prihvatljivost, odnosno neprihvatljivost nekoga čina spram javnoga morala, uključujući specifične filozofske i etičke pretpostavke o pravu na zaštitu i dostojanstvo svakoga živoga ljudskoga bića, pa i prije rođenja.
Osam podnositelja prijedloga za ocjenu ustavnosti ZZM-a iznijelo je stajališta da život započinje začećem, da je embrij ljudsko biće koje ex constitutio ima sva ljudska prava, pa i pravo na život, a majčino je tijelo privremeno mjesto u kojem začeto dijete raste i razvija se u osobu te žena nema pravo sama odlučiti o životu začetoga, nerođenoga djeteta. Posebno su isticali prava otca začetoga djeteta i njegovo naravno pravo na odlučivanje o sudbini nerođenoga djeteta. Mišljenja su da je prekid trudnoće ubojstvo jer se radi o nasilnom prekidu ljudskoga života.
Ustavni sud Republike Hrvatske većinom glasova (12:1) naložio je Hrvatskomu saboru da u roku od dvije godine donese novi zakon u skladu s utvrđenjima iznesenima u ocjeni, prihvaćajući time stajališta zauzeta u većini europskih zemalja da je pitanje »kada počinje život« u ingerenciji zakonodavca, a ne ustavnoga sudovanja. Ustavni sudac koji je glasovao protiv takve rješidbe izradio je izdvojeno mišljenje koje je dio rješenja.
Prijedlozi se mogu svrstati u dvije skupine. Jedna se tiče činjenice da je proglašenjem Ustava iz 1990. godine prestao vrijediti Ustav Socijalističke Republike Hrvatske iz 1974. (dalje u tekstu: Ustav SRH), a s tim i članak 272. na temelju kojega je osporeni ZZM donesen (proceduralna neustavnost). Druga skupina prigovora poziva se na članak 21. Ustava kojim je propisano da svako ljudsko biće ima pravo na život, polazeći od toga da je pravo na život nedvojbeno temeljno ljudsko pravo, stavljeno iznad i ispred svih drugih ljudskih prava, a da pojam »ljudsko biće« iz članka 21. stavka 1. Ustava obuhvaća nerođenoga i rođenoga čovjeka. Polazeći od navedenoga, embrij je kao ljudsko biće jednak u dostojanstvu s drugim ljudskim bićima, ujedno je i subjekt prava na život koje mu jamči Ustav, što implicira da je suvišno postavljati vremenske granice tijekom trudnoće koje bi se odnosile na dopuštanje odnosno zabranu prekida trudnoće. Također je istaknuto da ustavno pravo na život ne može biti anulirano ili obezvrijeđeno pravom majke na prekid trudnoće koje ne spada u ustavno pravo ni neko posebno pravo na prekid trudnoće, nego želju trudne žene da prekine trudnoću, što je šteta za čitavo društvo i javni poredak.
Pobornici prava na izbor drže da je pravo žene na siguran prekid trudnoće temeljno ljudsko pravo koje proizlazi iz prava žene na život, samoodređenje, dostojanstvo i zdravlje, koje su kvalitete restriktivnim zakonima koji zabranjuju prekid trudnoće ozbiljno ugrožene, a žene diskriminirane. Upućuju na činjenicu da postojanje takvih zakona ne će smanjiti broj prekida trudnoće ili ih potpuno anulirati, nego štoviše, prisiljavat će žene na ilegalne prekide trudnoće, čime će ugroziti svoj život i zdravlje. Pravo žena na reproduktivno samoodređenje drže temeljnim ljudskim pravom, jer jedino žena može odlučivati o svom tijelu, životu, zdravlju i dostojanstvu, a neželjena trudnoća potencira opasnost za fizičku i emocionalnu dobrobit žene.
Komparativnom analizom zakonskih rješenja drugih europskih zemalja, Ustavni je sud utvrdio da Irska dopušta prekid trudnoće samo i isključivo zbog ugroženosti života žene, a Sjeverna Irska dopušta ga i zbog ugroženosti zdravlja žene; u Poljskoj je prekid trudnoće dopušten samo iz zakonom restriktivno određenih razloga, kada postoji ozbiljna opasnost za život i zdravlje žene ili zbog deformacije fetusa; Malta i Andora apsolutno zabranjuju prekid trudnoće. Smatra se da navedena rješenja ugrožavaju život i zdravlje žene te su predmet kritike na međunarodnoj razini.
Prekid trudnoće dopušten je u najvećem broju europskih država, pa i u onima u kojima se pravo na život priznaje i nerođenomu biću (fetusu), kao što je to u Njemačkoj, gdje je Savezni ustavni sud (odluka br. 39 BVerfGE1 iz 1975.) utvrdio da pravo na život imaju sve ljudske individue neovisno o fazi njihova razvoja, a život u smislu povijesne egzistencije ljudske individue postoji prema provjerenoj biološko-fiziološkoj spoznaji od 14. dana nakon začeća.
Međunarodne institucije (Europski sud, Ujedinjeni narodi, Sud Europske unije, WHO), međunarodni dokumenti (Opća deklaracije o ljudskim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Konvencija o pravima djeteta i dr.) ne daju odgovor na pitanje kada počinje život. Naime, općeprihvaćeno je da svako ljudsko biće ima pravo na život, ali na pitanje tko se ima smatrati ljudskim bićem u smislu osobe koja uživa punu pravnu zaštitu, a uzimajući u obzir začeto ljudsko biće, te kada život počinje, odgovor ne daju ni međunarodni sudovi koji su tumačili i primjenjivali međunarodne dokumente te ocjenjivali usklađenost nacionalnih zakonodavstava s načelima sadržanima u tim međunarodnim dokumentima.
Zakonodavac je prilikom donošenja ZZM-a imao izričitu ustavnu osnovu iz čl. 272. Ustava SRH (»pravo čovjeka na slobodno odlučivanje o rađanju djece«), koja danas ne postoji i koja pripada komunističkomu modelu većine zemalja sa socijalističkim uređenjem, a koja drži pravo na pobačaj za mjeru planiranja obitelji, što je u suprotnosti s Europskim civilizacijskim standardima koji osuđuju pobačaj kao sredstvo planiranja obitelji.
Europski sud, čiju pravnu praksu primjenjuje i Republika Hrvatska, također nije definirao »život« niti je za njega postavio odgovarajuće pravne standarde te se zaključuje da ne postoji europski pravni ili znanstveni konsenzus o tom pitanju. Stoga je u pojedinim odlukama koje su se doticale pitanja prekida trudnoće Europski sud u odnosu na definiranje života i njegova početka postupao rezervirano, prepuštajući nacionalnim sudovima široku slobodu procjene.
Europski sud polazi od činjenice da u većini država članica Vijeća Europe postoji tendencija liberalizacije prekida trudnoće, a većina država u svojim je nacionalnim zakonodavstvima riješila suprotstavljena prava fetusa i prava žene majke u korist lakšega pristupa prekidu trudnoće. Stoga je razumljivo da ne definira »unborn« (nerođeno) kao osobu koju štiti članak 2. Konvencije, nego ako i ima »pravo na život«, ono je uglavnom uvjetovano interesima i pravima majke.
Ustavni sud prilikom ocjene ustavnosti ZZM-a nije razmatrao može li nerođeno biće biti nositelj ustavnih prava, no zaštitio je intrauterini život kao ustavnu vrijednost, slijedom čega i život nerođenoga bića kao ustavna vrijednost uživa ustavnosudsku zaštitu te je utvrđeno da postoji pozitivna obveza države zaštititi i taj život. Istaknutu obvezu države stavio je u međusobni odnos, polazeći od temeljnih ljudskih prava i sloboda koja se štite Ustavom, uzimajući u obzir pravo žene na osobni rast i razvoj, život, tjelesni i psihički integritet, privatnost, slobodu misli i slobodu od diskriminacije. Ocjenjujući ZZM, pokušao je postići ravnotežu tih međusobno suprotstavljenih prava i interesa, naglašavajući da se radi o pitanju koje isključivo ulazi u područje zakonodavca (tzv. zakonodavni rezervat), što je i izrekom odredio. Stoga je Ustavni sud ispitivao jesu li u okviru široke slobode procjene koju zakonodavac ima u uređivanju složenih pitanja poput ovih poštivana ustavna jamstva i prava te je li proveden test razmjernosti kako bi bila uspostavljena pravedna ravnoteža između prava žene i interesa zaštite nerođenoga bića.
Ustavni sud ocjenjivao je prijedlog kroz članak 21. stavak 1. Ustava (»Svako ljudsko biće ima pravo na život«), članak 22. Ustava (»Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva«), članak 35. Ustava (»Svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti«).
Pravo na privatnost zajamčeno člankom 35. Ustava predmnijeva slobodu odlučivanja i samoodređenje svake osobe, a u ocjenjivanom slučaju to je pravo žene na vlastiti duhovni i tjelesni integritet, što uključuje i odluku hoće li začeti dijete i kako će se njezina trudnoća razvijati, čime se žena ne odriče prava na samoodređenje. Ustavni je sud zauzeo stajalište da »svako ograničenje odlučivanja žene u autonomnom samoostvarenju, pa tako i želi li iznijeti trudnoću do kraja, predstavlja miješanje u njezino ustavno pravo na privatnost«. Imajući u vidu da je miješanje u pravo na privatnost dopušteno samo ako je u skladu sa zakonom, zakon koji miješanje propisuje »mora slijediti određene legitimne ciljeve i mora biti nužan za zaštitu tih ciljeva u demokratskom društvu«. »Zadiranje u nečiju privatnost mora odražavati prijeku društvenu potrebu za zaštitom jednog ili više legitimnih ciljeva i mora biti odgovarajuće sredstvo zaštite u odnosu na te ciljeve.«
Ustavni sud utvrdio je da nerođeno biće uživa ustavnu zaštitu u smislu članka 21. Ustava samo do one mjere do koje se ne sukobljava s pravom žene na privatnost, a pravo na život nerođenoga bića u tom smislu nije zaštićeno tako da ima prednost ili veću zaštitu u odnosu na pravo žene na privatnost. Navedeno je smjerokaz zakonodavcu koji ima slobodu diskrecije u postizanju pravedne ravnoteže između prava žene na slobodu odlučivanja i privatnost i javnoga interesa da se osigura zaštita nerođenoga bića. Posebno je naglašeno da iako prekid trudnoće ulazi u područje privatnosti žene, on ne smije biti shvaćen kao mjera planiranja obitelji ili sredstvo kontracepcije, na što upućuje i praksa Europskoga suda.
Ocjenom Ustavnoga suda utvrđeno je da zakonodavno rješenje prema kojem se prekid trudnoće može obaviti na zahtjev žene do isteka 10. tjedna trudnoće (a nakon toga, u suglasnosti nadležnoga tijela uz strogo propisane uvjete, odnosno kada prijeti neposredna opasnost za život ili zdravlje trudne žene ili ako je prekid trudnoće već započet) nije poremetilo pravednu ravnotežu između ustavnoga prava žene na privatnost i slobodu i osobnost s jedne strane i javnoga interesa zaštite života nerođenih bića koju Ustav jamči kao Ustavom zaštićenu vrijednost s druge strane. Naloženo je zakonodavcu da uz nužne zakonodavne promjene odredi i edukativne i preventivne mjere tako da prekid trudnoće bude izuzetak.
Izdvojenim mišljenjem sudca Ustavnoga suda Miroslava Šumanovića navedeno je da ZZM nije u skladu s Ustavom i da je neusklađenost drastična, što upućuje na zaključak da ZZM treba ukinuti s odgodnim učinkom do donošenja novoga zakona u razumnom primjerenom roku koji ne bi trebao biti duži od godinu dana. Novo zakonodavno rješenje trebalo bi biti usklađeno s moralnim, svjetonazorskim i kulturološkim osobitostima hrvatskoga društva harmoniziranima s ustavnom vrijednošću prava na život, promatranoga kroz jedinstvenu vezu majke i nerođenoga djeteta, »dvojstva u jedinstvu«, posebnoga i ni s čime usporedivoga odnosa.
U izdvojenom mišljenju naglašeno je da se ocjena ZZM-a ne svodi na razrješavanje svjetonazorskih pitanja, osobito ne odlučivanje na način ili/ili (»ili zakon iz 1978. ili zabrana pobačaja«), nego se ukidanjem ZZM-a pobačaj ne bi zabranio, nego bi se donio novi zakon usklađen s Ustavom, pri čemu se »ne radi o arbitriranju u idejnim razmiricama, nego o odlučivanju na razini pravno pozitivističkog pristupa«.
ZZM smatra ponajprije neusklađenim s Ustavom zbog povrede načela vladavine prava, koje prema Izvješću Venecijanske komisije Vijeća Europe iz 2011. primarno uključuje »transparentan, odgovoran i demokratski proces donošenja zakona«. Imajući u vidu da je donesen u jednopartijskom komunističkom režimu, ZZM objektivno ne ispunjava to načelo. Smatra ga »tipičnim normativnim proizvodom ideologizirane aktivističke države bitno određene nedostatkom demokracije i vladavine prava«.
Neusklađenost ZZM-a s Ustavom vidljivo je već iz naziva zakona, koji se zasniva na pravnim institutima i kategorijama koje ne postoje u Ustavu, nego su postojale u Ustavu SRH i njegovoj ideološkoj i vrijednosnoj pozadini, te je formalno neprikladan za ustavnosudsku analizu u pravom smislu riječi budući da je neusklađen sa zakonodavnim sustavom Republike Hrvatske, »strukturalno disfunkcionalan i neuklopiv« u postojeći ustavni model. Ustavni je sud brojnim odlukama ukinuo odredbe zakona od prije 1990. ako su probijali ustavne okvire hrvatskoga Ustava, ako su se temeljili na pravnim institutima, pravnim kategorijama i pojmovima koji više ne postoje u ustavnom poretku Republike Hrvatske, što je i slučaj kod ZZM-a.
Zakonodavac je prilikom donošenja ZZM-a imao izričitu ustavnu osnovu iz čl. 272. Ustava SRH (»pravo čovjeka na slobodno odlučivanje o rađanju djece«), koja danas ne postoji i koja pripada komunističkomu modelu većine zemalja sa socijalističkim uređenjem, a koja drži pravo na pobačaj za mjeru planiranja obitelji, što je u suprotnosti s Europskim civilizacijskim standardima koji osuđuju pobačaj kao sredstvo planiranja obitelji. Naglašava se da članak 248. stavak 1. Ustava SRH (»Život čovjeka je nepovrediv«) nije obvezivao zakonodavca da zaštiti nerođenog. Jamstvo nepovredivosti života pripadalo je samo rođenoj osobi, čovjeku, pa je zakonodavac imao slobodu uređivanja »prava na pobačaj« po slobodnoj procjeni.
Ustav SRH iz 1974. propisivao je i zaštitu privatnosti (»Jamči se nepovredivost integriteta ljudske ličnosti, osobnog i porodičnog života te drugih prava ličnosti«), no tadašnji zakonodavac očito nije imao na umu ni privatnost ni autonomiju osobnosti same trudnice, a ni ženska reproduktivna prava, nego je zakonom uredio tada postojeće ustavno pravo slobodnoga odlučivanja o tome hoće li već začeta djeca biti rođena ili usmrćena, koje u vrijeme donošenja ZZM-a nije bilo ograničeno kojim konkurentnim pravom s kojim bi se moralo dovesti u ravnotežu.
Stoga je vidljivo da se zakonodavac u vrijeme donošenja ZZM-a nije bavio ljudskim pravima koja izviru iz privatnosti i autonomije svake osobe, kao što nije ni tražio pravičnu ravnotežu između međusobno suprotstavljenih prava (prava nerođenih na život i prava majke trudnice na privatnost i samoodređenje). Štoviše, ZZM nije ni mogao uzeti u obzir ustavne vrijednosti iz 1990. niti ih pravedno uravnotežiti budući da tih vrijednosti tada nije ni bilo.
Neprihvatljivo je tvrditi da je osporeni zakon u skladu s Ustavom jer to upućuje ne na zauzimanje etički i svjetonazorski neutralne pozicije, nego na svrstavanje uz vrijednosnu opciju koja je, prema izdvojenom mišljenju, »u najmanju ruku temeljito sporna iz perspektive hrvatskog Ustava (a i realnih svjetonazorskih osobitosti hrvatskog društva)«.
Tvrdnja da ljudsko biće nastaje u nekoj kasnijoj fazi razvoja nerođenoga, a ne od začeća, dovodi do zaključka da začećem nastaje neka neodređena živuća tvorba, neko »nebiće« ili »pseudobiće«.
Sporni ZZM u dijelu u kojem regulira prekid trudnoće ozakonjuje »apsolutnu, ničim ograničenu i pravno nevezanu slobodu odlučivanja o tome hoće li se nerođeni život u toj razvojnoj fazi ostaviti da se dalje razvija ili usmrtiti«, primjerice bez utvrđivanja bilo kojega opravdanoga razloga (medicinskoga, kriminološko-etičkoga, embriopatskoga, eugeničkoga i dr.), bez propisanoga prethodnoga savjetovanja o mehanizmu i posljedicama prekida trudnoće, bez propisanoga minimalnoga razdoblja (»razdoblje promišljanja« npr. u španjolskom zakonu) za razmišljanje prije donošenja te odluke. U ZZM-u je dovoljna želja trudnice kao izraz slobodne volje, a nije propisano da odluka o pobačaju bude posljedica razumno i/ili moralno uvjetovanoga odabira. Stoga je koncept kreiranja prava na prekid trudnoće ocjenjivan kao »projekcija subjektivne volje«.
Nadalje, ističe se da je načelo socijalne pravde (propisano člankom 3. Ustava) jedno od najviših vrjednota ustavnoga poretka i osnova za tumačenje Ustava, a kategorija javnoga morala jedno je od standardno prihvaćenih ustavnih ograničenja svih prava i sloboda zajamčenih Ustavom (članak 16. st. 1. Ustava). Te dvije ustavne vrjednote po naravi stvari isključuju prihvaćenu koncepciju etičkoga relativizma koja negira postojanje objektivnoga moralnoga reda, a koji je zastupljen u ZZM-u, te se očituje u subjektivnim vrjednotama kao posljedicama individualnoga izbora pojedinaca. To dovodi do zaključka da bi zakonodavac morao jasno propisati novim ZZM-om kriterije dopuštenosti zahvata u »pravo na život«, ali takvo rješenje moralo bi biti utemeljeno na ispravno tumačenim ustavnim vrjednotama. U protivnom, što imamo u ocjenjivanom ZZM-u, »pravo na prekid neželjene trudnoće« jest izraz subjektivne volje i izbora određenoga željom, a svodi se na neograničenu moć i legaliziranu samovolju.
Pozivajući se na Europsku konvenciju, istaknuto je da moralni standardi pojedinih država te njihove konkretne društvene zajednice imaju važan značaj u pitanju uređenja prekida trudnoće i prava na život, čak štoviše (primjer Irske) mogu imati i odlučujući utjecaj na zakonodavca. Stoga se i zbog ustavne kategorije »javnoga morala« trebalo osvrnuti na sadržaj i opseg prava na privatnost, osobito stoga što je nekoliko prijedloga ocjene ZZM-a upiralo na moralnu (etičku) dimenziju cijeloga slučaja.
U izdvojenom mišljenju posebno se upire na dvije presude kojima nije dan prostor u rješidbi Ustavnoga suda: presudi Ustavnoga suda Poljske (K-26/96) i nekim odlukama njemačkoga Saveznoga ustavnoga suda. Sažeto, u poljskoj presudi navedeno je da se ne može govoriti o odluci o imanju djeteta koje se već razvija u prenatalnoj fazi, jer roditelji već imaju dijete, te se to pravo ne može razumijevati kao pravo na uništenje ljudskoga života u razvoju. Naglašava se pravo na donošenje odgovornih odluka u smislu prava na odbijanje začeća djeteta. U njemačkim presudama istaknuto je da se pravo na život jamči svakomu tko živi, između pojedinih dijelova života u razvoju, prije rođenja ili između rođenoga i onoga koji se ima roditi ne postoji nikakva razlika, a »svatko« jest »svatko živući«, svaka ljudska individua koja posjeduje život; stoga »svatko« znači i još nerođeno ljudsko biće. Također se ističe da je život ploda zaštićen za cijelo vrijeme trudnoće, plod ima načelno prvenstvo nad trudničinim pravom na samoodređenje i ne smije biti doveden u pitanje ni u jednom određenom razdoblju. Nadalje, vremenski ograničenim prenošenjem odgovornosti za pravo na život nerođenoga u mjerodavnost slobodne, pravno nevezane odluke trećega, čak i ako bi to bila majka, više ne bi bila zajamčena pravna zaštita toga života u smislu razmjernosti.
Posebno je istaknuta Konvencija o pravima djeteta (dalje u tekstu: KPD) koja je obvezujuća za Republiku Hrvatsku, a koja je svakom djetetu priznala »prirođeno pravo na život« (članak 6. st. 1. KPD-a) i u kojoj je istaknuto da su »djetetu, zbog njegove tjelesne i mentalne nezrelosti, potrebni posebna zaštita i skrb, uključujući odgovarajuću pravnu zaštitu prije i nakon rođenja«, čemu je dan poseban značaj u izdvojenom mišljenju, koje smatra da teleološko tumačenje KPD-a uključuje i nerođenu djecu, i to zato što bi bilo nelogično da KPD nerođenima jamči »posebnu zaštitu i skrb uključivo s pravnom zaštitom«, ali da pravo koje je preduvjet zaštite i skrbi – pravo na život – nije zajamčeno. Autor izdvojenoga mišljenja pojam prava na život kao »prirođenoga« prava povezuje s pojmom »prirođenog dostojanstva… svih članova ljudske obitelji« (st. 1. preambule KPD-a) koji, uzimajući u obzir rečeno, ne isključuje nerođene. Posebno se ističe da je Konvencija o pravima djeteta u odnosu na ZZM donesena kasnije kao zakon koji je po pravnoj snazi iznad ZZM-a te ima pravni učinak ukidanja onih odredaba koje nisu usklađene s konvencijom.
Autor nadalje ističe značaj odluke Velikoga vijeća Europskoga suda pravde (dalje u tekstu: Sud EU-a) C-34/10, Brüstle protiv Greenpeacea iz listopada 2011. čija su stajališta o prenatalnom životu – njegovu početku od začeća i njegovoj zaštiti ponovljena i u predmetima C-364/13 od 18. 12. 2014. Spomenuta stajališta ističu da se život smatra započetim od začeća i od tada se štiti, što je vezano uz patentnu zaštitu biotehnoloških inovacija, koja samim time ne isključuju primjenu i na status embrija općenito, odnosno na pitanje početka života i njegove zaštite. Iznimka su slučajevi kada zbog specifičnih okolnosti konkretne pravne situacije navedeno ne bi moglo biti primijenjeno. Odluka C-34/10 zaštitu života izvodi iz poštovanja ljudskoga dostojanstva koje je svojstveno ljudskomu postojanju od začeća (članak 1. Povelje EU-a o temeljnim pravima: »Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo. Ono se mora poštovati i štititi«).
S obzirom na to da u rješidbi Ustavni sud interpretira pojam svakoga ljudskoga bića, takva interpretacija zahtijeva definiranje početka života, prava na život, jer bez toga nije moguće odrediti početak i doseg djelovanja ustavne zaštite i jamstvo prava na život. Stoga autor izdvojenoga mišljenja smatra pogrješnim tvrditi da pitanje »kada počinje život« nije u djelokrugu Ustavnoga suda. Također nije prihvatljivo da navedeno pitanje treba prepustiti »samo i jedino« Hrvatskomu saboru, i to »temeljem načela diobe vlasti i Ustavom utvrđene podjele nadležnosti« upravo stoga što ustavne pojmove treba tumačiti Ustavni sud, a pojam »svako ljudsko biće« jest ustavnopravno relevantan i preduvjet je ostvarivanja svih drugih prava, pa i prava ustavne zaštite. Ustavni sud upravo ostvaruje svoju ustavnu ulogu zaštite svih građana od samovolje javnih vlasti, pa tako i samovolje zakonodavca autoritativnim tumačenjem Ustava koje je obvezno za sve.
U izdvojenom mišljenju dotaknut je i nesporni znanstveni konsenzus na razini biomedicinskih spoznaja da začećem (spajanjem gameta) započinje životni proces nove tvorbe u smislu materijalne stvarnosti čija je egzistentnost provjerljiva i koja ima svoju biološki formu (»somatski habitus«), a upravo je »nerođeni« živuća tvorba koja raste i razvija se u majčinu tijelu autonomno po vlastitom genetskom programu, a taj rast svrhovito je usmjeren i nedvojbeno je riječ o živućem biću – pripadniku ljudske vrste, te je ljudsko biće. Tvrdnja da ljudsko biće nastaje u nekoj kasnijoj fazi razvoja nerođenoga, a ne od začeća, dovodi do zaključka da začećem nastaje neka neodređena živuća tvorba, neko »nebiće« ili »pseudobiće«. Ta je tvrdnja neprihvatljiva i s biomedicinskoga stajališta, stoga je »nerođeno« zapravo ljudsko biće u određenoj fazi razvoja i pripada mu temeljem ljudskoga dostojanstva pravo na život prema čl. 21. st. 1. Ustava u punom opsegu, imajući u vidu da je jedina pouzdano i neproizvoljno određena točka trenutak začeća od kojega počinje životni proces i nastaje ljudsko biće sa svim prethodno navedenim ljudskim pravima koja mu pripadaju.
U pravu na život sadržano je pravo roditi se, koje je po značaju iznad prava na privatnost, odnosno »prava« na životni stil, te s tim pravom može jedino biti izjednačeno pravo na život majke. Za pravo na život dostatno je samo postojanje života ljudskoga bića te se ništa drugo ne traži.
