U posljednja dva stoljeća mistični fenomeni privukli su osobitu pozornost humanističkih znanosti, a osobito psihologije, različitih pravaca. Znanstvene discipline poput medicine, psihijatrije i psihologije uvelike su pridonijele u proučavanju tih pojava, ali su pokazale i svoj limit. One mogu utvrditi samo to je li neka pojava naravna, tj. objašnjiva prirodnim zakonima, kao i to je li normalna ili abnormalna (patološki uzrokovana). I to su njihove granice.
Te znanosti ne mogu ići iznad toga i utvrđivati je li nešto nadnaravno. Mogu se samo izjasniti da određeni fenomen nadilazi njihove mogućnosti. To još ne znači da neka pojava mora biti od Boga ili đavla jer postoje i parapsihološke pojave – granične psihičke i psihofizičke pojave – koje nije moguće razjasniti i shvatiti po dosad poznatim prirodnim zakonima. Sud o tome je li nešto od Boga ili đavla pripada području teologije i duhovnosti.
Potrebno je dakle pri ispitivanju takvih fenomena ustanoviti prema određenim kriterijima da nije riječ o nečem što bi pripadalo patologiji (abnormalnomu) ili parapsihologiji (paranormalnomu). No ni time se ne rješava sve glede izvornosti pojave jer ljudske granice između naravne, parapsihološke i nadnaravne sfere za Boga nisu nikakva zaprjeka budući da je on slobodan i djeluje u svakom dobru djelu koje čovjek čini. Stoga se jedan od vodećih teologa prošloga stoljeća Karl Rahner ne slaže s tendencijom da se sve parapsihološke pojave odmah strpaju u područje negativnoga.
Područje razlučivanja izvanrednih fenomena veoma je kompleksno i teško, i koji put postoje poteškoće u razlučivanju nečega što bi bilo paranormalno od mističnoga. Razlikovanje između naravnih (prirodnih) i nadnaravnih fenomena u teoriji je jasno. Međutim u praksi to je vrlo delikatno, bilo zato što neki naravni (prirodni) fenomeni mogu imati veliku sličnost s nadnaravnim, bilo stoga što nerijetko u fenomenima postoji jedna zona potpuno nepoznata, bilo zato što se fenomeni tih dvaju redova koji put pojavljuju međusobno sjedinjeni ili pomiješani.
Stoga valja biti u najvećoj mjeri oprezan u prihvaćanju i razlučivanju što je jedno, a što drugo. Kao pravilo u postupku razlučivanja još od pape Benedikta XIV. (P. Lambertini) uzima se princip da se neka izvanredna pojava ne može smatrati nadnaravnom sve dok se ne iscrpe sva njezina moguća prirodna tumačenja. Stoga je »zdrava skeptičnost« u početku ne samo normalna, nego i preporučljiva.
