Od starogrčkih vremena i poimanja do danas nije se u svagdanjem govoru promijenilo shvaćanje istine. To je misao i riječ koja je neskrivena stvarnost ili koja je u skladu sa stvarnošću. Uz takvo shvaćanje, biblijski pojam istine temelji se i na religioznom iskustvu Božjih sljedbenika. U Bibliji Staroga zavjeta istina se veže za Savez, oznaku za međusobne odnose Boga i ljudi, po kojima Bog hoće oplemeniti i usrećiti ljude na zemlji, privodeći ih k životu zajedništva sa sobom. U Novom zavjetu religiozna istina usredotočena je na puninu onoga što je Krist svojim djelovanjem i riječju donio i objavio svijetu.
U kršćanskom smislu istina nije samo ono što čovjek osvaja i usvaja pomoću misli i emocija te socijalnim putom, nego ona je i istina evanđelja koju treba primiti kako bi preobrazila, obogatila čovjekov život. Ta istina spasenja za ljude ovdje na zemlji i u vječnosti najjasnije se očituje i nudi kroz Kristovu osobu, zapisana i prenesena u Svetom pismu.
Od pamtivijeka postoje pitanja, dileme i rasprave koje se dotiču istine, istinoljubivosti i iskrenosti… U svakodnevnom životu ljudi često dođu u priliku pitati se trebaju li biti iskreni jer kritička iskrenost najčešće donosi negativnu kritiku koju ljudi obično ne primaju rado, a manjim dijelom pohvalu.
Istraživanja pokazuju da ljudi najčešće opletu iskrenom kritikom one, naravno negativnom, koji su im se prije u nečem zamjerili ili koji im u nečemu ne odgovaraju, pa upravo tada pretjeraju u svojoj iskrenosti koja bude začinjena njihovom gorčinom, ponekad zavišću i osvetom. Ljudima znamo reći pohvalne istine jer nam je stalo do njihove dobrobiti, ali mnogo češće one negativne jer smo povrijeđeni, ljubomorni ili ljuti.
Ima nešto u uzrečici: »Mi volimo iskrenost samo u osoba koje nas vole, a iskrenost ostalih nazivamo bezobrazlukom.« Nedvojbeno je da iskrenost može biti vrlo nezahvalna jer se zbog nje mogu steći neprijatelji. Čovjek svjesno i podsvjesno često računa, postavlja sebi pitanje »isplativosti« vlastite iskrenosti. Treba li biti potpuno iskren i koliki utjecaj na istinu koja se izriče imaju subjektivni dobri ili slabiji odnosi s ljudima pokraj nas?
Ima istraživanja koja pokazuju da oko 60 posto odraslih nije u stanju voditi deset minuta neku konverzaciju a da makar jednom ne rekne nešto neiskreno. To dade naslutiti da istinoljubivost i iskrenost u međuljudskim odnosima u svagdanjem životu ne spadaju baš u lake zadatke. Čini se da jedina osoba koja može uvijek biti iskrena jest »svetac« koji nema ni trunke zlobe i pakosti u sebi. Tako dobra osoba lakše govori ono što joj je na umu, čak i kad nije ugodno za njezine sugovornike, jer oni znaju da u njoj nema zlobe i stoga to ne primaju kao uvrjedu. Ali malo je »svetaca« na svijetu.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
