»Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.« Prve riječi te Isusove tvrdnje u Ivanovu evanđelju – »Maiorem hac dilectionem – Veće ljubavi« dale su naslov apostolskomu pismu u obliku motuproprija (»motu proprio«: iz vlastite pobude), kojim je papa Franjo modificirao postupak za proglašenje blaženim i svetim. Zakonodavni Papin tekst objavljen je 11. srpnja ove godine, a već naslov pod kojim je dokument objavljen otkriva da se radi o novom vrjednovanju »darivanja« vlastitoga života (moglo bi se reći i žrtvovanja s obzirom na to da se radi o odluci čiji je ishod neizbježna i skora smrt).
Da bi se bolje razumjelo koju je novinu Papa uveo, valja krenuti od samoga teksta motuproprija, tj. od njegove premise i prvih dvaju članaka. Ostalo se svodi na promjenu dosadašnjih zakonskih paragrafa u skladu s uvedenom novinom. No prije bi bilo korisno reći nešto vrlo općenito o samom postupku beatifikacije, odnosno kanonizacije. Sama riječ »postupak« ili »proces« sugerira na pravni postupak, ili barem na sličnost s njim. Doista, postupak beatifikacije i jest dugačka – često i stoljetna – istraga (prikupljanje dokumenata, činjenica, svjedočanstava i slično) i vrjednovanje onoga što je istraženo, kako bi uslijedio završni čin: svečano proglašenje osobe blaženikom ili svetcem od strane vrhovne vidljive vlasti u Crkvi, a to je papa. No što se istražuje tijekom procesa? Svetost jedne osobe – moglo bi se reći, i ne bi se pogriješilo, pod uvjetom da se svetost shvati prije svega kao Božji dar, kao milost, a tek onda kao čovjekova otvorenost i suradnja s tom milošću. Do sada su postojale dvije pravne kategorije, dva načina ili puta utvrđivanja svetosti: mučeništvo i »herojske krjeposti«. Kod prve je kategorije tijekom postupka potrebno dokazati da je stvarno riječ o kršćanski shvaćenom mučeništvu (o kriterijima će biti riječi u nastavku) pa je proces znatno jednostavniji. Kod »herojskih krjeposti« postupak je složeniji, posebno zato što je potrebno i čudo. Crkva, naime, smatra da ljudski sud, ljudska procjena nečijega života, ma kako se pomno provodila, nije dovoljna da bi se nekoga predložilo puku Božjemu za štovanje, nego traži Božju potvrdu. Čudo, koje se utvrđuje u posebnom, odvojenom postupku, potrebno je za svaku kanonizaciju, uključujući i kanonizaciju mučenika. Papa Franjo je – u tome je novina motuproprija – uz »mučeništvo« i »herojske krjeposti« sada uveo i treću kategoriju (lat. tekst rabi riječ »facti species«, dakle dosl. »vrsta činjenice« ili nešto slobodnije stanje stvari): »predanje života«.
U čl. 1. motuproprija se kaže: »Darivanje života nova je kategorija puta beatifikacije i kanonizacije, različita od kategorija mučeništva i herojskih krjeposti«. U čl. 2. potom se precizira koje uvjete nova kategorija pretpostavlja: »Darivanje života, da bi bilo valjano i učinkovito za beatifikaciju sluge Božjega, mora odgovarati sljedećim kriterijima: a) slobodno i samovoljno darivanje života te herojsko prihvaćanje ‘propter caritatem’ (iz ljubavi) smrti, sigurne i u kratkom roku; veza između darivanja života i prerane smrti; b) izvršavanje, barem u redovitom stupnju, kršćanskih krjeposti prije darivanja života te, potom, do smrti; c) postojanje glasa svetosti i znakova, barem nakon smrti; d) nužnost čuda za beatifikaciju, koje se dogodilo nakon smrti sluge Božjega i na njegov zagovor.«
Prije toga temeljnoga odredbenoga dijela Papa je ukratko iznio razloge unošenja promjene u postupak: »Dostojni su posebnoga razmatranja i časti kršćani koji su, nasljedujući izbližega stope i naučavanja Gospodina Isusa, svojevoljno i slobodno darovali život za druge te su do smrti ustrajali u toj nakani. Sigurno je da junačko darivanje života, na koje ljubav potiče i podupire ga, izražava pravo, potpuno i uzorno nasljedovanje Krista te stoga zaslužuje divljenje koje zajednica vjernika obično čuva za one koji su svojevoljno prihvatili mučeništvo krvlju ili su u herojskom stupnju izvršavali kršćanske krjeposti.«
U povodu objave Papina motuproprija vatikanski dnevnik »L’Osservatore Romano« objavio je iscrpno i, dakako, vrlo mjerodavno pojašnjenje iz pera nadbiskupa Marcella Bartoluccija, tajnika Kongregacije za kauze svetih i blaženih. Mons. Bartolucci piše: »Kao što se znade, već stoljećima odredbe Katoličke Crkve predviđaju da se prema beatifikaciji sluge Božjega može ići jednim od tri puta. 1) Put mučeništva koje je najuzvišenije nasljedovanje Krista i najviši stupanj svjedočenja ljubavi. Klasični pojam mučeništva obuhvaća: a) svojevoljno prihvaćanje nasilne smrti iz ljubavi Kristove, od strane žrtve; b) ‘odium’ (mržnju) progonitelja prema vjeri, ili prema nekoj drugoj kršćanskoj krjeposti; c) žrtvinu krotkost i oproštenje, po uzoru na Isusa koji je na križu zazivao Otčevo milosrđe na svoje ubojice.«
Tajnik nadležne Kongregacije je nastavio s »drugim putom«: »2) Put herojskih krjeposti, koje se izvršavaju ‘bez oklijevanja, spremno, radosno i bolje od uobičajenoga načina djelovanja, poradi vrhunaravnoga cilja’ (citat: Benedikt XIV., papa od 1740. do 1758., važan kad je riječ o kanonskom uređenju postupaka beatifikacije i kanonizacije) i u duljem razdoblju, tj. tako da postaju uobičajenim načinom življenja i djelovanja u skladu s evanđeljem. Riječ je o teološkim krjepostima (vjera, nada, ljubav), stožernim krjepostima (razboritost, pravednost, jakost i umjerenost) te ‘dodanim’ krjepostima (siromaštvo, poslušnost, čistoća, poniznost).«
Mons. Bartolucci govori i o »trećem putu«, koji je »manje poznat i manje se njime ide«. Riječ je o takozvanim »ekvivalentnim beatifikacijama« (ili kanonizacijama), tj. o slučajevima kad papa dekretom blaženom ili svetom proglasi osobu koja se u Crkvi od davnina štuje kao takva. Još je uvijek svjež primjer kanonizacije sv. Hildegarde iz Bingena, čije je štovanje papa Benedikt XVI. godine 2012. papinskim dekretom proširio na opću Crkvu (a štovala se u njemačkim krajevima od davnina, premda se službeno nije nalazila u popisu, »kanonu« svetaca opće Crkve).
Nakon toga pozamašnoga uvoda i kontekstualizacije problema mons. Bartolucci je zašao u njegovu srž: »Ta su tri puta i dalje otvorena i njima se može ići, ali se ne čini da su dovoljni da bi obuhvatili sve moguće slučajeve svetosti koju je moguće kanonizirati.« Stoga si je u posljednje vrijeme Kongregacija za kauze svetih i blaženih postavila pitanje »ne zaslužuju li beatifikaciju oni sluge Božji koji su, nadahnuti na Kristovu primjeru, slobodno i svojevoljno darovali i žrtvovali svoj život za braću u najvećem činu ljubavi, a koji je izravno bio uzrok smrti…«.
Tajnik spomenute Kongregacije ustanovio je da nova kategorija ima sličnosti, ali i razlika u odnosu na dosadašnje. »Put darivanja života djelomično je nalik mučeništvu jer je na djelu junačko sebedarje koje uključuje smrt, no od njega se i razlikuje jer nema progonitelja koji bi želio nametnuti opredjeljenje protivno Kristu.« Jednako tako, »put darivanja života sličan je putu herojskih krjeposti jer se radi o herojskom činu ljubavi (darivanja sebe) koji se nadahnjuje na Kristovu primjeru, ali se od njega razlikuje jer nije izraz dugačkoga izvršavanja krjeposti, posebno herojske ljubavi«. »Ipak, traži se redovito življenje kršćanskoga života, koje omogućuje i čini razumljivom slobodnu i svojevoljnu odluku da će se darovati vlastiti život u krajnjem činu kršćanske ljubavi, koji nadilazi prirodni nagon za preživljavanjem, nasljedujući Krista koji se predao Otcu za svijet, na križu«, napisao je mons. Bartolucci.
U nastavku članka tajnik nadležne kongregacije tumači odnose među krjepostima te nakon duljega promišljanja dolazi do – može se reći – izvjesne hijerarhije triju putova. »Jasno je«, napisao je, »da svi putovi do svetosti koja se može kanonizirati moraju imati zajednički nazivnik u ljubavi, koja je ‘sveza savršenstva’, ‘punina zakona’ i ‘duša svetosti’. Ni darivanje života ne može stoga mimoići savršenstvo u ljubavi, koje u tom slučaju, međutim, nije plod dugačkoga, spremnoga i radosnoga ponavljanja krjeposnih čina, nego je jedan junački čin koji zbog svoje radikalnosti, neopozivosti i ustrajnosti do smrti u potpunosti izražava kršćansku opciju.« Osim toga, ističe mons. Bartolucci, sve su krjeposti povezane te je teško zamisliti da bi netko prigrlio takav jedinstven čin bez vjere, nade, razboritosti jakosti itd. Naglašava i važnost vremena kao čimbenika te postavlja hipotezu da osoba koja je donijela odluku da će žrtvovati svoj život ne umre brzo, a ostane pri svojoj nakani i u skladu s njom djeluje. U tom bi slučaju slučaj ponovno mogao ući u kategoriju »herojskih krjeposti«. »Da bi ograničio taj aspekt, motuproprij vrlo prikladno govori o ‘smrti u kratkom roku’, što ne znači neposredna smrt, ali ni tako daleka da bi junački čin preobrazila u herojsku krjepost. U tom bi se slučaju promijenila kategorija«, napisao je mons. Bartolucci. Ukratko – ako je dopustivo komentirati komentar – darivanje života koje ima smrt kao izravnu posljedicu ne smije biti impulzivan čin, nego mora biti postojana odluka koja je izraz autentične kršćanske ljubavi, po uzoru na Krista.
Nije stoga čudo da mons. Bartolucci hijerarhiju kategorija – također i »procesnu« – postavlja ovako: »Kad bi bilo moguće ocrtati stupnjevitost pravnih postupaka za utvrđivanje svetosti koja se može kanonizirati, mogli bismo zaključiti da na prvom mjestu ostaje mučeništvo, na drugom herojske krjeposti, a na trećemu herojski čin darivanja života do uključive smrti.«
»Kako bismo zaključili ovo promišljanje«, napisao je tajnik Kongregacije za kauze svetih i blaženih, »možemo mirno ustvrditi da se onoga tko zapečati svoj život herojskim činom ljubavi može smatrati savršenim Kristovim učenikom te kao takav zaslužuje da ga se ponudi kao uzor kršćanskoga života ako mu sam Bog zajamči autentičnost i uzornost po glasu svetosti dokazom čuda te pozitivnim sudom najviše vlasti u Crkvi«. »Darivanje života ‘usque ad mortem’ (do smrti) do sada nije bilo zasebna kategorija, nego se, ako ga je bilo, uvrštavalo tek kao detalj u kategoriju herojskih krjeposti ili u kategoriju mučeništva. Sada je jasno da takvo uvrštavanje nije bilo pravedno prema istinskomu i po mnogočemu potresnomu izričaju svetosti.«
U svojem je objašnjenju mons. Bartolucci iznio i dvije napomene koje se tiču prošlosti. Prvo, istaknuo je da pitanje nije novo, nego već spomenuti Benedikt XIV. »nije isključivao od časti oltara one koji su darovali život u ekstremnom činu ljubavi, kao što je primjerice pomaganje oboljelima od kuge koja je, ako je došlo do zaraze, bila uzrok sigurne smrti«. Također je puno prostora Bartolucci posvetio nastojanjima koja su neposredno prethodila motupropriju. Nadležna je kongregacija pitanje pokrenula na svojem redovitom zasjedanju u siječnju 2014. godine. Pitanje je izneseno pred papu Franju, koji je izrazio želju da se ono dublje istraži, pa je Kongregacija izradila svoj dokument, pod nazivom »Positio peculiaris«. Neovisno o tome pozvano je petnaest stručnjaka za područje kanonizacija i beatifikacija koji su, svaki zasebno, trebali odgovoriti na pitanja o mogućem uvođenju nove kategorije slučajeva u postupcima. Iz prikaza pitanja koja su bila postavljena pred stručnjake i njihovih odgovora razvidno je da Papin dokument odražava mišljenje većine.
Svoj je prikaz mons. Bartolucci zaključio rečenicom koja povezuje takozvana proceduralna pitanja s onim krajnjim ciljem i smislom ne samo beatifikacija i kanonizacija, nego i štovanja svetaca uopće: »Ovom su odredbom nauk o kršćanskoj svetosti koja se može kanonizirati i tradicionalni postupak Crkve za beatifikaciju slugu Božjih ne samo promijenjeni, nego su i obogaćeni novim obzorima i mogućnostima za izgradnju naroda Božjega, koji u svojim svetcima vidi Kristovo lice, Božju prisutnost u povijesti te uzornu aktualizaciju evanđelja.«
