Već je tema ovogodišnjega Teološko-pastoralnoga tjedna održanoga krajem siječnja u organizaciji Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu »Crkva u službi otpornosti pojedinaca i zajednica: prilike, vizije, otpori« pokazala određenu napetost, a ono što se moglo vidjeti i čuti na trodnevnom okupljanju hrvatskih teologa i pastoralaca pokazalo je u kojoj je mjeri potrebno susretati se u kršćanskoj otvorenosti i razgovarati i o najtežim pitanjima. Nigdje u naslovu teme nije bilo spomena ni krize očinstva, ni duhovnih posljedica koronavirusa, ni ugroza koje dolaze od rastućega sekularizma u europskim društvima i drugih tema koje su se nametnule u raspravama nakon predavanja, a one su bile prisutne, pobuđujući velik interes. Manji broj sudionika TPT-a u odnosu na ranija desetljeća kao da je kompenzirao velik žar u raspravama kojemu su mogli svjedočiti promatrači. To pokazuje da ni u ovom vremenu nije došlo do začepljenja teoloških žila i kapilara. Štoviše, iako nije izrečena, bila je prisutna želja okupljenih da kršćansko srce snažnije pumpa vrijednosti da bi ozdravilo i crkveno i društveno ozračje. Sada, kada je spušten zastor sa 63. TPT-a, žalosno bi bilo teme koje su ondje raspravljene i žar koji je peckao u raspravama zatočiti u to kaptolsko trodnevlje u dvorani Vijenac ili tek u neki zbornik radova. Drugim riječima, ako se tijekom Tjedna govorilo o Crkvi u službi otpornosti u odnosu na suvremene krize, u vremenu koje nadolazi trebalo bi možda »okrenuti pilu«. To bi značilo vidjeti u kojoj je mjeri današnje krizama zahvaćeno društvo »otporno« na Crkvu, to jest, koliko je spremno prihvaćati njezinu spasenjsku poruku na ranjenim područjima.
Više puta tijekom TPT-ovskoga zbijanja redova hrvatskih teologa i njihovih gostiju govorilo se o viziji Crkve kao »Crkve izlaska«. U toj sintagmi, iza koje stoji dubinsko čitanje Drugoga vatikanskoga koncila, krije se zapravo velika nada. Jer Crkva koja ne može izići, koja ne može ići ususret, kojoj je daleko ići »na periferije«, bila bi stara i nemoćna, umnogome paralizirana. Ako Papa kao Kristov namjesnik na zemlji vidi da je današnja Crkva sposobna kretati se, i ići daleko; i ako to osjeća današnji naraštaj vjernika – valja joj razgibati udove.
Kad bi se na susrete poput Teološko-pastoralnoga tjedna (takvih je okupljanja više tijekom godine u organizaciji više biskupija, fakulteta, redovničkih zajednica…) gledalo kao na svojevrsnu teološku i pastoralnu teretanu, logično je da bi ono što se vježbanjem osnažilo trebalo nositi život i kad se okupljanja završe.
Oholo bi bilo tek tako hvaliti se da je Crkva zbog svoje dugovječnosti najotpornija institucija u današnjem svijetu kad je poznato da je svoju otpornost skupo platila: najprije Kristovom krvlju, pa krvlju nebrojenih mučenika te hrabrošću milijarda onih koji su protivno strujama izvršavali Božju volju na zemlji. Drugim riječima, pred svim vrijednim prijedlozima i zaključcima, a takvih je bilo mnogo i na TPT-u, stoji važan zahtjev: oduprijeti se napasti da i crkveno djelovanje dobije instantni karakter pa da već sutra nova tema doslovno pregazi prethodnu. Temama bi se trebalo vraćati; prosijati ono vrijedno i dugoročno od onoga što je možda stvar trenutačne mode i kratkoročnoga podilaženja. Valja, najzad, vjerovati da oni u Crkvi koji imaju snage izići, imaju snage prije toga u vlastitoj kući staviti stvari na svoje mjesto.
