Kolika je danas i je li u dovoljnoj mjeri jaka uloga otca u obitelji? Možete li mi s psihološke strane objasniti ulogu otca u obitelji i koliko je ona zapravo važna?
Kažu da najvažnije što otac može učiniti za svoju djecu jest to da voli njihovu majku… Ta misao pokazuje da je uloga itekako važna, samo, jesmo li toga baš uvijek svjesni?
Čitateljica
Biti roditelj jedna je od najtežih zadaća, na koju ni jedna osoba nije u potpunosti pripremljena. O roditeljskim ulogama i postupcima uvelike ovisi hoće li dijete odrasti u sretnu i zrelu osobu.
No, kad se govori o roditeljstvu, većini ljudi prvo pada na pamet odnos djeteta i majke, neopravdano »izbacujući« otca iz te slike. Činjenica jest da majka ima povlasticu da prva uspostavlja snažnu tjelesnu privrženost s još nerođenim djetetom, a otac zbog prirode stvari na svoje roditeljstvo mora čekati. Upravo iz te prvotne povezanosti djeteta i majke stvaraju se brojni mitovi o odgoju djece.
Jedan od čvrsto uvriježenih mitova jest taj da majke u većoj mjeri pružaju više nježnosti i brige te se instinktivno bolje snalaze u ulozi roditelja, a samim tim su i važnije za odgoj djeteta. No, život često demantira, jer postoje biološke majke koje nisu dobre majke. Uloga otca u odgoju i razvoju djeteta još je uvijek opterećena različitim patrijarhalnim predrasudama u kojim se odgajanje djece smatra isključivo »ženskim« poslom, a ako se otac i »pokuša« intenzivnije uključiti u odgoj, nerijetko biva ismijavan, biva predmet osuda i kritika, čak biva i proglašen »papučarom«. U patrijarhalnim sredinama uloga otca usmjerena je u najvećoj mjeri na osiguravanje materijalne sigurnosti, na postavljanje strogih pravila discipline s vrlo malo nježnosti.
Gledajući povijesno, uloga otca u razvoju i odgoju djece uvelike je ignorirana i neprepoznata. No s promjenama u društvu i njihovim utjecajem na poimanje uloga u obitelji, u sve su većem fokusu stručnjaka istraživanja usmjerena na ispitivanje uloge otca u odgoju djeteta. Sve se više prepoznaje važan utjecaj otca na razvoj i odgoj djeteta, a nedostatak otca i svih otčevih specifičnih uloga u obitelji može otežati razvoj djeteta i dovesti do određenih poteškoća i odstupanja. Stoga se posljednjih godina sve više govori o povezivanju otčeva i djece od najranije dobi. Danas se više ne govori o majci kao jedinoj primarnoj skrbnici koju dijete može imati, nego se ukazuje na to da i otac od djetetova rođenja stvara odnos s djetetom i da itekako može biti primarni skrbnik. Dijete kroz odnos s oba roditelja stvara osjećaj sigurnosti i pozitivan model za odnose unutar obitelji. Otac, stoga, nije neka sporedna figura koja se s vremena na vrijeme ukaže, nego upravo suprotno; otac je osoba koja stvara aktivan odnos s djetetom od njegova začeća, i nikako nije zamjena za majku. Kao što ni majke nisu zamjena za otčeve.
Povezivanje otčeva s djecom iznimno je važno u ranoj dobi, jer je to vrijeme kad otac uspostavlja ulogu ne samo instrumentalnoga odgojitelja, nego i doba kada otac upoznaje potrebe djeteta i poštuje djetetovu autonomiju i integritet. To je doba kada otac uči prepoznavati znakove koje mu šalje dijete, to je doba kada otac uči kako utješiti dijete, kako se igrati s djetetom i kako zadovoljiti ne samo primarne potrebe, nego i potrebe višega reda, poput ljubavi, sigurnosti, samopouzdanja.
Otčinstvo je vrlo složena uloga koju otčevi preuzimaju počevši od donošenja odluke o tome žele li imati dijete. Proces otčinstva nastavlja se privikavanjem na trudnoću, osobito na trenutak kad je porod blizu. Taj je trenutak praćen strahovima i brigama o zdravlju djeteta, zdravlju majke, a osobito su naglašeni strahovi od samoga poroda. Neka istraživanja pokazuju da više od 60 % otčeva ima povećana stanja tjeskobe kako se porod bliži. Po rođenju djeteta, otčevi reagiraju s velikom nježnošću i brigom, a po tjelesnom kontaktu nimalo ne zaostaju za majkama. Sve je to važno da se dijete razvije u emocionalno zrelu i psihički stabilnu osobu.
Neopravdana je uzrečica »daj dite materi« jer brojna istraživanja, a i praksa, pokazuju da su otčevi itekako zainteresirani za dijete, jednako su osjetljivi na potrebe djeteta, sposobni su prepoznati i ispravno reagirati na djetetov osmijeh, plač, prenoseći na taj način sustav vrijednosti djetetu.
Koliko će otčevi biti uključeni u djetetov odgoj, ovisi o interakciji nekoliko čimbenika. Prvi su među njima psihološki čimbenici koji podrazumijevaju motivaciju, samopouzdanje i vještine. Otčevi se razlikuju po stupnju motiviranosti za sudjelovanje u djetetovu odgoju. Iako bi većina otčeva željela više vremena provoditi s djetetom, i dalje je kulturno više prihvatljivo da je majka na rodiljnom dopustu, a da su otčevi za to vrijeme više orijentirani na osiguravanje materijalne sigurnosti obitelji. Otčevi često smatraju da nemaju potrebne vještine nužne za brigu o djetetu, a ponekad i majke podržavaju takvo mišljenje nesvjesno ne dopuštajući otčevima da se aktivnije uključe u svakodnevne obveze poput hranjenja i presvlačenja djeteta.
Drugi su čimbenik djetetove karakteristike, prvenstveno djetetov temperament i spol. Temperament djeteta može utjecati na stvaranje povezanosti i na otčevu uključenost u odgoj.
Odnos otca s muškim i ženskim djetetom bitno je različit. Otčevi od djetetovih najranijih dana razvijaju spolno diferenciranje djece. Otčevi pokazuju veći interes za mušku djecu, iako tjelesnu bliskost i nježnost (grljenje, uzimanje u naručje, maženje) češće iskazuju prema djevojčicama. U igri i u interakciji s djecom, otčevi su skloniji razvijanju tjelesnih i intelektualnih sposobnosti kod dječaka, dok se kod djevojčica koncentriraju na razvoj ženstvenosti.
Treći je čimbenik socijalna podrška, odnosno odnos otca i djeteta s majkom i ostalim članovima obitelji te drugim osobama u djetetovoj okolini. Ipak, najveći utjecaj ima otčev odnos s majkom te majčina očekivanja o otčevoj uključenosti u djetetov odgoj. Majke većinom oblikuju količinu i prirodu otčevih interakcija s djetetom, bar u početku djetetova života.
Četvrti čimbenik predstavlja utjecaj kulture i zajednice u kojoj osoba živi.
Otčevi se od majki razlikuju u roditeljskim stilovima. Dok majke pridonose razvoju djeteta na različite načine, otčevi daju najveći doprinos kroz igru. U igri s djecom, otčevi se više koncentriraju na fizičku igru, manje su usmjereni na verbalno, a više na taktilno. Te razlike u stilovima igranja s djecom nastavljaju se i u kasnijoj djetetovoj dobi. Sukladno različitim stilovima majki i otčeva u ophođenju s djecom, djeca stvaraju i različite oblike privrženost prema otčevima, odnosno majkama.
S obzirom na to da majka najviše vremena provodi s djetetom, može se očekivati da je ona najviše zaslužna za usvajanje spolnih uloga. No otčevi u tome imaju čak i važniju ulogu. Čini se da otčeve više brine hoće li im sin biti muževan, a kći ženstvena, dok majke podjednako postupaju s djecom obaju spolova. Otčeve više brine ponaša li im se dijete prikladno određenomu spolu.
Kultura i kulturni utjecaj uvelike određuje ulogu otca u odgoju. U tradicionalnijim društvima otac ima ulogu autoriteta; donosi odluke o djetetovoj budućnosti, ali ne sudjeluje izravno u njezi djeteta i odgoju. S druge strane, zapadnjačke kulture sve više govore o suvremenom otčinstvu u kojem se važnost stavlja na iskazivanje emocija, zaštite, brige o zdravlju, napretku u školi i društvu općenito.
Otčevi i majke razlikuju se po stilovima odgoja i upravo u tome leži važnost uključenosti obaju roditelja u odgoj djeteta. Otčevi potiču kompetitivnost, dok majke potiču pravednost u odnosima; otčevi potiču neovisnost, dok majke potiču osjećaj zaštićenosti. Otčevi pomažu i djevojčicama i dječacima naučiti zdravu ravnotežu između poslušnosti i agresije. Djeca trebaju majčinu blagost, jednako kao i otčevu »grubost«. Oboje nude sigurnost i pouzdanje na svoj način.
Za razliku od majki koje su uglavnom sklone oprezu, otčevi nerijetko potiču djecu da ispituju svoje granice, uspostavljajući na taj način ravnotežu, osiguravajući djeci sigurnost dok šire svoja iskustva i samopouzdanje. Otčevi imaju tendenciju poštivati i provoditi pravila sustavno i bez kompromisa, što uči djecu objektivnosti, kao i posljedicama dobroga i lošega ponašanja, dok su majke sklonije opraštati neposluh i pokazivati suosjećanje, što djeci nudi osjećaj nade. Otčevi, više nego majke, djecu uče rješavanju problema i traženju rješenja, dopuštajući djeci da dođu do vlastitih zaključaka. Oba stila, otčev i majčin zajedno, kreiraju zdravu, odgovarajuću ravnotežu.
Može se reći da otčevi nastoje vidjeti svoju djecu u odnosu na ostatak svijeta, pomažući djeci da se pripreme na realnost i grubost svijeta, dok su majke sklonije vidjeti ostatak svijeta u odnosu na dijete, štiteći na taj način dijete od toga svijeta. Oba su stila nužna u procesu odrastanja i ulaska u odraslu dob. Bez obzira na to jesu li svjesna toga ili ne, djeca uče već od najranije dobi kroz različita iskustva da su muškarci i žene različiti i da se na različite načine nose sa životom i na različite načine ulaze u razne socijalne interakcije.
S obzirom na to da je neupitna uloga otca u odgoju djeteta, s pravom se možemo pitati zašto su otčevi u drugom planu.
Činjenica jest da je dijete u prve dvije godine velikim dijelom usmjereno na majku. Dijete je u određenoj simbiotskoj vezi koju »raskida« s početkom treće godine. U tom razdoblju otčevi se s razlogom često osjećaju kao višak jer dijete pokazuje više interesa za majku. Otčevi postaju »vidljivi« oko treće godine djetetova života, kada dijete privodi kraju svoje psihološko odvajanje od majke. Tada djeca kreću u intenzivnu avanturu otkrivanja svijeta, a otac postaje »odgovoran« za stvaranje unutarnjega osjećaja sigurnosti koji će pratiti dijete na cijelom putu prema odraslosti.
Neopravdano je zanemarivati ulogu otčeva u odgoju i pravdati izostanak otca činjenicom da su novorođena djeca više usmjerena na majku i da jedva poznaju otca. Poznato je da novorođenče može razlikovati dodir i glas majke od dodira i glasa otca. Iako majke imaju prednost u uspostavljanju veze s djetetom, uloga otca itekako je važna. Dijete staro šest tjedana jasno razlikuje majčin glas od otčeva glasa; i dok će smireno dijete intenzivnije reagirati na majčin glas, uznemireno će se dijete obično lakše i brže smiriti u otčevu naručju. Iako i otčevi i majke potiču svoju djecu na učenje, otčevi to rade na drukčiji način. Na primjer, u situaciji kada je dijete uznemireno, majka će nastojati pomoći djetetu u pronalaženju rješenja, dok će otac poticati dijete da samostalno pronađe svoj vlastiti izlaz i rješenje problema. Otčevi također mnogo više nego majke potiču istraživanje i probijanje vlastitih granica kod djeteta. Istraživanja su pokazala da način na koji otčevi uče djecu da budu ustrajni u nalaženju rješenja pomaže kasnije djeci u ostvarenju društvenih, pa i akademskih rezultata i postignuća. Važno je istaknuti da otčev stil nije bolji od majčina, niti je majčin bolji od otčeva. Ti su stilovi odgoja kompatibilni i oba zajedno ciljaju učiniti dijete zdravom i zrelom osobom spremnom na životne izazove.
Stoga, uloga je otca u odgoju djeteta neupitna, i svako zanemarivanje otca kao važne figure u djetetovu odrastanju može stvoriti prazninu koja se teško može popuniti.
