Nacionalni tjednik »Globus« od 26. svibnja te mrežni portal Jutarnjega lista 28. svibnja objavili su članak o »velikom istraživanju o religiji i nacionalnom identitetu« što ga je proveo američki »Pew Research Center« u 18 država na uzorku od 25 tisuća ispitanika od lipnja 2015. do srpnja 2016. To istraživanje, kako se navodi, pod nazivom »Religiozna uvjerenja i nacionalna pripadnost u središnjoj i istočnoj Europi« u Hrvatskoj je provela agencija »Ipsos« zatraživši mišljenje 1616 odraslih osoba. Budući da do zaključivanja broja nije bio dostupan pristup izvornomu izvještaju o rezultatima istraživanja što ga je proveo »Pew Research Center«, ovaj djelomičan osvrt odnosi se na prikaz rezultata i na interpretaciju tih rezultata u »Globusu« i na mrežnom portalu Jutarnjega lista. Premda je članak o tom istraživanju i rezultatima istraživanja uvelike kaotičan i metodološki ne samo neprincipijelan, nego i neodrediv, pa čas govori o Hrvatskoj, čas o nekoj drugoj zemlji ili svih 18 zemlja u kojima je istraživanje provedeno, ipak iznosi neke podatke koji zaslužuju pozornost, kao i neke interpretacije koje otkrivaju tendencioznosti.
Vrlo je tendenciozan već naslov toga članaka: »86 posto Hrvata vjeruje u Boga, ali ih i 71 posto smatra da Crkva ne smije imati utjecaja na politiku«. Naime, rezultati istraživanja pokazali su da zapravo 86 posto hrvatskih građana vjeruje u Boga, a ne Hrvata kako se ističe u naslovu, jer u tako visok postotak osoba koje vjeruju u Hrvatskoj osim Hrvata ubrajaju se i pripadnici drugih naroda i nacionalnih manjina. Istodobno, u Hrvatskoj se samo 7 posto građana izjasnilo da su ateisti, agnostici ili »ništa posebno«. Ti podatci nesumnjivo otkrivaju da je u Hrvatskoj religioznost jedna od najšire prihvaćenih vrjednota te bi to trebalo biti uvaženo prilikom rješavanja svih pitanja društvenoga života. Umjesto da je općenito prihvaćen i uvažen – što bi bilo logično i proporcionalno uvjerenju hrvatskih građana – religiozni element u hrvatskoj javnosti često je izložen sektaškomu odbacivanju, izrugivanju i osporavanju. Umjesto religioznih elemenata u hrvatskoj javnosti prevladavaju ideološka stajališta, i to širokoga spektra, s tim da je opća javna dogma ateistička ili agnostička svjetonazorska matrica. Ni građani koji su se izjasnili da vjeruju u Boga ni Katolička Crkva u Hrvatskoj ni na kraj pameti nemaju plan konfesionalizacije hrvatskoga društva jer poštuju autonomiju svjetovnoga po onoj Isusovoj »Bogu Božje, a caru carevo«, ali očekuju da u pluralnom društvu vjerska uvjerenja i njihovi nositelji uživaju punu ravnopravnost i slobodu u izricanju i u zaštiti. U svjetlu tih rezultata, a objavljeno je i da prema tom američkom istraživanju 99 posto roditelja katolika u Hrvatskoj odgaja svoju djecu kao katolike, dobro je vidljivo kolika je bezočnost što se svako malo javljaju glasovi o izbacivanju vjeronauka iz škole.
U naslovu je također istaknuto da »71 posto smatra da Crkva ne smije imati utjecaja na politiku«, a u tekstu se više nego smušeno navodi stajalište da su »religijske institucije« u Hrvatskoj i Bosni »previše upetljane u politiku (71 posto i 72 posto)«. Iz članka nije vidljivo kako je točno bilo formulirano pitanje koje je bilo postavljeno ispitanicima, pa se može zaključiti da se tom tezom u članku i u oba medija željelo manipulirati. Naime, u Hrvatskoj od 1945. godine do danas kontinuirano se govori o (negativnom) utjecaju Crkve na politiku, pa je i to američko istraživanje trebalo poslužiti toj propagandi. Riječ je o veoma važnom pitanju pa su sve nijanse važne, a najvažnije je da budu jasni i definirani sadržaji pojmova koji se u tretiranju te teme upotrebljavaju. Ako je riječ o politici kao zauzimanju za opće dobro, onda baš nitko, ni fizička ni pravna osoba, u demokratskom društvu ne smije biti isključena, osporavana niti na ikoji način onemogućena da dadne svoj doprinos poštujući pozitivni državni i društveni pravni poredak. U tom kontekstu 71 posto pitanih građana jednostavno ne može zastupati stajalište da bi se baš samo i jedino Crkvu (misli se Katoličku Crkvu u Hrvatskoj) trebalo onemogućiti da daje svoj doprinos općemu dobru u hrvatskom društvu. Istodobno, samo vodstvo Katoličke Crkve u Hrvatskoj, poštujući rastavljenost Crkve i države – što je i s crkvenoga stajališta važno i potrebno postignuće – i ne pomišlja na stranačko političko svrstavanje ni na ikoji oblik uključivanja članova crkvene hijerarhije u stranačko-politički život ili u natjecanje za vlast, ni na utjecanje na dnevnopolitičke odluke ili kadrovska rješenja.
Dojam je da su rezultati američkoga istraživanja, sudeći po članku, iznenadili njegove medijske prezentere u Hrvatskoj, koji nisu naišli baš na građu koju bi mogli argumentirano iskoristiti za ocrnjivanje Hrvata, hrvatskih građana i Hrvatske, pa su još jednom pribjegli propitivanju kvalitete vjere onih koji se u Hrvatskoj izjašnjavaju katolicima. Nije poznato da bi hrvatski mediji ikada tako propitivali ikoja druga uvjerenja i ponašanja kao što, i u tom članku, propituju kvalitetu vjerničkoga ponašanja katolika. Takvo je propitivanje posve na mjestu, ali kao unutarnje crkveno pitanje, i sigurno je da se na svim razinama crkvenoga života od osobne do nacionalne unutar Crkve u Hrvatskoj postavljaju takva pitanja jer je izazov i za vjernike i za Crkvu kao zajednicu vjernika biti što bolji, što bliži idealu. Teško je vjerovati da je onima koji su u doba komunizma željeli zatrti vjeru ili onima koji danas u ime novih ideologija ne podnose katolike sad najednom veoma stalo da svi katolici budu savršeni vjernici. Vjerojatnije je da je takvima danas zapravo stalo samo do toga da javnost i katolici budu uvjereni da su zapravo beznačajni.
