Zbog oceanskih struja, vjetrova i Coriolisova učinka Zemljine rotacije širom se svjetskoga mora stvaraju oceanski vrtlozi. Pet je najvećih oceanskih vrtloga: sjevernoatlantski, južnoatlantski, sjevernopacifički, južnopacifički i indijski. Poznato je da se u oceanskim vrtlozima gomila plastični otpad. Goleme količine vidljive i golim okom nevidljive mikroplastike plutaju površinom mora i stvaraju plastične otoke. Također je poznato da je masa plastičnoga otpada koja pluta u području oceanskih vrtloga veća od mase planktona. Tako je izmjereno da površinske vode središnjega dijela Tihoga oceana sadrže šest puta više različitih sintetskih polimera od planktona. Na morskoj površini od jednoga kvadratnoga kilometra sakupljeno je 424 grama polimernih fragmenata i samo 70 grama planktonskih organizama. U morima je, dakle, sve više plastike, a sve manje hrane (www.glas-koncila.hr/advent-bez-plastike).
Većina znanstvenih istraživanja plastičnoga onečišćenja mora usmjerena je na problem akumulacije plastike u oceanskim vrtlozima. Stoga je najviše podataka prikupljeno za oceanske vrtloge koji su pod izravnim utjecajem urbanih područja, poput sjevernoatlantskoga vrtloga koji se »puni« plastikom bačenom iz zapadne Europe i istočnoga dijela Sjeverne Amerike. Međutim, neki znanstvenici smatraju da oceanski vrtlozi nisu konačna destinacija plastičnoga otpada.
Andres Cozar, oceanograf sa španjolskoga sveučilišta u Puerto Realu, predvodio je skupinu znanstvenika iz osam zemalja koja je istražila morsku migraciju plastike. Oni su proveli pet mjeseci ploveći po sjevernim morima u potrazi za novim lokacijama gdje se eventualno skriva plutajuća plastika iz sjevernoatlantskoga vrtloga. Svoje su rezultate nedavno objavili i iznenadili otkrićem plastičnih »hotspotova«, udaljenih i nenastanjenih područja u kojima se nakuplja plastika (Science Advances 2017, 3, e1600582).
Prema očekivanju, u sektoru Arktičkoga oceana nisu naišli na tragove plastičnoga smeća jer tamo nema stanovništva, industrije ni plovnih putova. No u Grenlandskom i Barentsovu moru, također nenastanjenim područjima, otkrili su velike količine plastike – na stotine tisuća plastičnih fragmenata po kvadratnom kilometru morske površine. Andres Cozar objašnjava važnost objavljenih rezultata: »Velik dio plastike koja cirkulira u sjevernoatlantskom oceanskom vrtlogu završava u tim polarnim morima. Okolne obale i formirani led sprječavaju daljnju migraciju plastike. Tako su Grenlandsko i Barentsovo more klopka ili slijepa ulica za plutajuću plastiku.«
Erik van Sebille, engleski istraživač i koautor objavljene studije, koristio se posebnim detektorima kojima dokazuje ishodište i put kretanja plastičnoga otpada. »Plastika koja se nakuplja u blizini Grenlanda i u Barentsovu moru potječe s obala sjeverozapadne Europe, Ujedinjenoga Kraljevstva i s istočne obale Sjedinjenih Država. To je, dakle, naš plastični otpad koji se konačno nakuplja u dalekim polarnim morima.«
Pretjerana proizvodnja plastičnih polimera, kultura jednokratne uporabe i globalni neuspjeh recikliranja plastike pretvara oceane u »plastične juhe«. Stotine tisuća tona plastičnoga smeća koje pluta morima indikator su neodrživa razvoja. Napredak koji omogućuje polimerna industrija i inovacije plastičnih materijala možda je vidljiv na kopnu, no na vodenoj površini našega planeta pretvara se u mjerljiv poraz.
Erik van Sebille, kao i mnogi drugi znanstvenici, smatra da je nemoguće riješiti problem plastike u moru. Niti je moguće spriječiti ekološke posljedice zbog plastifikacije oceana. Jedino što preostaje jest pokušaj da se uspore ili zaustave nepovoljni trendovi onečišćenja plastičnim otpadom. No za takva rješenja nisu potrebne nove i napredne tehnologije, nego promjene u načinu i stilu života.
