Imam jedno pitanje, ustvari problem, pa bih želio vaš savjet. Živim u Beču već dugo, a imam kuću sa poslovnim prostorom u Puli. Iznajmio sam ju za perionicu rublja. Išlo je to neko vrijeme, ali od četvrtoga mjeseca više nije funkcioniralo, ni perionica nije radila. Zato sam napravio raskid ugovora, jer su čovjeku koji je imao tu perionicu isključili struju. Ima duga meni više od sedam tisuća kuna. Ja ne tražim ništa, nego jedino želim da se iseli zajedno s perilicama rublja.
Vjernik sam i ne bih želio sudski postupak, pa sve želim riješiti u miru. No sada mi se taj čovjek ne javlja na telefon. Ne znam trebam li još malo čekati u nadi da će možda izići iz moje kuće, pa vas stoga i molim za savjet. Trebam li kao vjernik biti strpljiv i ne ulaziti u sudski spor? Oprostite ako je moje pitanje neprimjereno.
Ivo
Nismo pravni stručnjaci niti ćemo si uzeti za pravo dati Vam pravni odgovor na Vaše pitanje, koje se – ako to smijemo tako reći – ipak nameće i morat ćete ga riješiti na mjerodavnom pravnom mjestu. No ono o čemu možemo govoriti – a čini nam se da je to vrlo očito iz Vašega pisma – Vaša je vjernička »muka« koja Vas mori: biti pravedan (pa početi postupati odmah) ili biti dodatno strpljiv i milosrdan (pa pričekati još neko vrijeme, premda i sami uviđate da Vam se nanosi nepravda i krši Vaše pravo. Naime, kako god postupili – djelovali odmah ili čekali – prema opisu iz Vašega pisma već sada su Vam povrijeđena prava i pravedno bi bilo da Vaš najmoprimac preuzme sve obveze i dugove koje je stvorio te napusti Vašu kuću. To nije samo zakonski utemeljeno, nego bi bilo i moralno i ljudski pošteno. A upravo Vi želite vjernički ostati i dobar i pošten čovjek, pa Vas zato i muči dvojba vezana uz pravednost i milosrđe. Mi ćemo Vam pokušati pomoći, koliko je to do nas, iznoseći što kaže socijalni nauk Crkve, a što Katekizam Katoličke Crkve, pa ćete moći donijeti konačnu i dobro informiranu odluku.
Naime, socijalni nauk Crkve uči nas da moramo poštivati prava drugih te Kompendij socijalnoga nauka Crkve ovako piše: »Samo ljubav može potpuno promijeniti čovjeka«, ali upozorava da se mora voditi računa o njezinu prirodnom temelju koji uključuje dužnosti pravednosti: »Ljubav predstavlja veliku društvenu zapovijed. Ona poštuje druge i njihova prava; zahtijeva ostvarivanje pravde i samo ona nas za to osposobljava« (br. 583).
Isto tako, socijalni nauk Crkve u više brojeva ističe da svatko ima pravo na privatno vlasništvo i dobro razlaže odnos između privatnoga i javnoga vlasništva, a isto to čini i Katekizam Katoličke Crkve, posebno kada tumači sedmu Božju zapovijed: »Ne ukradi«. »Sedma zapovijed zabranjuje nepravedno uzeti ili zadržati dobro bližnjega i nanijeti štetu bližnjemu u njegovim dobrima na bilo koji način. Ona propisuje pravdu i ljubav u upravljanju zemaljskim dobrima i plodovima ljudskog rada. U cilju općeg dobra, zahtijeva poštivanje opće namjene dobara i prava privatnog vlasništva. Kršćanski život trudi se podrediti Bogu i bratskoj ljubavi dobra ovoga svijeta« (KKC, 2401). Vama se događa upravo to nepravedno »uzimanje« i nepravedno »zadržavanje« dobara, što se protivi moralnomu nauku Crkve koji zahtjeva poštivanje dobara drugoga. Ista sedma Božja zapovijed »zabranjuje krađu, to jest otimanje tuđega dobra protiv razumne volje vlasnikove« (KKC, 2408), a svaki način nepravedna uzimanja i zadržavanja tuđega dobra, pa i kad ne protuslovi odredbama građanskoga zakona, protivan je sedmoj zapovijedi.
Tako i namjerno zadržati pozajmljena dobra ili izgubljene predmete; varati u trgovini; isplaćivati nepravedne plaće; povisivati cijene špekulirajući neznanjem ili nevoljom drugoga. Moralno su nedopušteni još i špekulacija kojom se umjetno mijenja procjena dobara, s ciljem da se od njih izvuče korist na štetu drugoga; podmićivanje kojim se izokreće sud onih koji moraju donijeti odluke u skladu s pravom; prisvojenje i privatna uporaba društvenih dobara nekoga poduzeća; loše obavljeni radovi, varanje u prijavi porezne osnovice, krivotvorenje čekova i računa, pretjerano trošenje, rasipništvo. Hotimično činiti štetu privatnim ili javnim vlasništvima protivno je moralnomu zakonu i zahtijeva odštetu (KKC, 2409).
Isto tako, jasno je da se Vama nanosi šteta budući da Katekizam ističe da se obećanja moraju održati, a ugovori strogo poštovati ako je preuzeta obveza moralno ispravna. »Znatan dio gospodarskog i društvenog života ovisi o vrijednosti ugovorâ među fizičkim ili pravnim osobama. Tako trgovački ugovori o prodaji ili o kupnji, stambeni ili radni ugovori. Svaki ugovor mora se utanačiti i izvršiti u dobroj namjeri« (KKC, 2410). »Ugovori podliježu zamjeničkoj (komutativnoj) pravednosti koja ravna razmjenama među osobama u punom poštivanju njihovih prava. Zamjenička pravednost strogo obvezuje; ona zahtijeva zaštitu pravâ vlasništva, plaćanje dugova i vršenje slobodno ugovorenih obveza. Bez zamjeničke pravde nikakav drugi oblik pravde nije moguć. Zamjenička pravednost razlikuje se od zakonske (legalne) pravednosti, koja se odnosi na ono što građanin pravično duguje zajednici, i od diobene (distributivne) pravednosti, koja ravna onim što zajednica duguje građanima razmjerno njihovim prinosima i njihovim potrebama.«
Na kraju, kada je o Vašem slučaju riječ, prenosimo i ovo katekizamsko učenje koje posebno vrijedi za Vašega najmoprimca: »Krepošću zamjeničke pravednosti, odšteta za počinjenu nepravdu zahtijeva povrat otetog dobra vlasniku: Isus blagoslivlje Zakeja zbog njegove obveze: ‘Ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko’ (Lk 19,8). Oni koji su, izravno ili neizravno, prisvojili neko tuđe dobro, dužni su vratiti ga, ili vratiti jednaku vrijednost u naravi ili u vrsti, ako je stvar nestala, kao i plodove i koristi što bi ih od toga zakonito bio dobio vlasnik. Isto tako dužni su vratiti, u razmjeru svoje odgovornosti i probitka, svi oni koji su na neki način sudjelovali u krađi, ili su se njome okoristili znajući da je to krađa; na primjer oni koji su krađu naručili, ili pomogli, ili prikrili« (KKC, 2412).
