Nije dosta narodu pristupiti, valja s narodom stupati.
Nije dosta među narod stati, valja među narodom ostati.
Stjepan Radić
Populizam je vruć termin; riječ koja je posvuda u zadnje vrijeme. Izvire iz latinskoga populus = narod; što će reći da se populisti oslanjaju i autoritet crpe iz podrške većine naroda. S obzirom na političke prevrate u Velikoj Britaniji, SAD-u i drugdje, tamošnji gubitnici vole ga koristiti kao eufemizam i naznaku za latentni fašizam, potencijalni nacizam; zlo u ranoj fazi razvoja. Možda je to prije politički nego ekonomski pojam, ali bi najkorektnije bilo promatrati ga integralno, u ekonomsko-političkom kontekstu, jer izvori promjena koje mediji vole etiketirati populizmom (i kad imaju i kad nemaju elemente populizma) u ekonomskoj su domeni.
Liberalna ljevica inzistirala je na globalnom kapitalizmu, premda mu kronično nedostaje humanosti, a u procesu globalizacije i oslobađanja tokova kapitala domaći su glasači »oslobođeni« od radnih mjesta i stabilnih poslova. Zauzvrat su dobili jeftinije proizvode iz slobodnoga uvoza, ili još podmuklije: »domaću« robu proizvedenu u inozemstvu. U tom su smislu liberali za mnoge donijeli slobodu – onu slobodu koja je »samo druga riječ za položaj u kojem više nemaš što izgubiti«. Štoviše, Obama je kao jedan od najvećih svojih uspjeha naveo oslobođenje seksualnih manjina, a u svojem je zadnjem, pozdravnom, predsjedničkom govoru kao prioritet stavio borbu (i) za LGBT zajednicu. Za Obamina mandata ni jedan visoki bankar s Wall Streeta nije optužen za najveću financijsku krizu u posljednjih gotovo stotinu godina; očito je predsjednik imao druge prioritete. Razumljivo, to je dovelo do destrukcije povjerenja u ekonomsko-politički sustav; dok su nezaposleni građani ispaštali zbog krize, vlast se bavila gay-paradama. No koje je najvažnije nasljedstvo bivšega predsjednika Obame; promatrajući sve te godine na vlasti, što je ostavio iza sebe? Donalda Trumpa: svoju apsolutnu suprotnost. To dovoljno govori o zadovoljstvu naroda liberalnom ljevičarskom politikom nobelovca-mirovnjaka koji je za cijeloga svojega mandata bio u ratu. S druge strane, Trump je nedugo nakon dolaska na vlast zabranio proračunsko financiranje (odnosno na teret američkih poreznih obveznika) nevladinih udruga koje provode ili promoviraju pobačaj kao metodu planiranja obitelji, a to mu nikako nije pomoglo pri stvaranju pozitivne slike u medijima.
Klika koja kad pokrade milijune guli krumpire za opće dobro (dok represivni aparat pokazuje mišiće na babuškama), generacija za generacijom korumpiranih političara, klijentelista koji se jedan dan vrijeđaju, a drugi koaliraju (treći sve iznova), iritantno prekorektni preživači ispraznih fraza, ljudske ljuske, voštane maske, vješalice za odijela – sve prije nego realni ljudi koji imaju doticaj sa stvarnim životima većine – izazvali su duboko nezadovoljstvo i ogorčenost građana ekonomskim i političkim sustavom. Sljepilo (ne kratkovidnost!) i lijevih i desnih velikih stranaka koje su gojilište tih i takvih bezličnosti otvorilo je prostor nekim novima, autsajderima koji su kanalizirajući nezadovoljstvo u svoju prevagu demokratski pobijedili (ne pučevima, barikadama, molotovljevim koktelima i uličnim prevratima) stare strukture. No prefrigani gubitnici znaju kako opisati svoj neuspjeh; ne uzimaju zrcalo i ne analiziraju svoje promašaje, nego pobjednike proglašavaju populističkim demagozima. Usredotočuju se na frizuru, na ten, na protivnikove zube, a pritom im izmiče notorno shvaćanje: ako su Trump, Farage i njima slični nadrealne spodobe vrijedne jedino epskoga prijezira, kakvi li su tek oni ako su ih takvi »čudaci« pobijedili, kakvo su oni ako u kontrastu s takvim bizarnim likovima nisu uspjeli dobiti većinu?!
Većina je političara bila šokirana pobjedom Trumpa i izglasavanjem izlaska Velike Britanije iz EU-a. To izvrsno pokazuje koliko su otuđeni od većine, koliko su se samoizolirali, začahurili, koliko nemaju blage veze s onim što velik dio građana tišti i pokreće. Privilegirana elita odgojena pri političkim komesarijatima i stasala u ministarstvima vanjskih poslova, sve su to visoko-obrazovani poligloti kojima je iznimno teško pojmiti da je njihov uspjeh često plod dobre sreće i još boljih obiteljskih mreža, a ne samo njihova zalaganja. Udaljili su se od svojega biračkoga tijela jer ih zapravo preziru. Kao što sebi pripisuju svoje uspjehe, tako vjeruju da su neuspješni isključivo sami krivi za svoj loš položaj. Štoviše, ne samo da su se udaljili, nego nisu ni prepoznali stvaranje mase koja se drznula razmišljati potpuno drukčije od onoga što im dociraju mediji.
Ponekad se u glasu naroda čuje grmljavina nebesa.
Lajos Kossuth
Artikulacija problema većine građana, odnosno pravilno uočavanje svega onoga što tišti i opterećuje većinu, i potom osvajanje glasova većine (na referendumima, izborima) temeljem toga što su problemi oslovljeni pravim imenom i što su ponuđena rješenja tih problema – to nije populizam nego demokracija. Problemi većine u osnovi su mahom ekonomski: rastuća nezaposlenost i nejednakost. Kozmičke su proporcije licemjerja onih koji demokraciju razlikuju od populizma prije svega po usporedbi njihova privatnoga mišljenja s mišljenjem većine: ako se njihovo privatno mišljenje (a privatno mišljenje ne izrasta iz vakuuma nego je temeljeno na subjektivnom, na ideologiji, na svjetonazoru) podudara sa stavovima većine, to nazivaju demokracijom; ako se njihovo privatno mišljenje ne podudara sa stavovima većine, to etiketiraju populizmom. I da ne bude zabune, ne bilo kakvim populizmom, nego sirovim, jeftinim, prizemnim, primitivnim populizmom. Takvi smatraju da je razum pridržan samo dobrostojećoj, obrazovanoj eliti. Uvijek su oni drugi nerazumni.
Kad pojedinac koji ima objektivnih ekonomskih problema stavlja svoje probleme i vlastite interese ispred interesa onih kojima u životu ide izvrsno, kad više vjeruje vlastitom instinktu i osobnom iskustvu nego medijima kojima diktiraju kupci oglasnoga prostora, »stručnjaci« će ga proglasiti nerazumnim, neracionalnim. Uzmimo za primjer banke. Kad se pojedinac prisjeti svih trauma koje ima i koje je imao u odnosu s bankama, kad se prisjeti svih manipulacija globalnih banaka s lokalnim ispostavama (na tržištu hipotekarnih kredita, na tržištu kamatnih stopa, na tržištu valuta…), kad se prisjeti propasti svoje ušteđevine u propalim bankama, kad se prisjeti odnosa banaka prema njemu u situaciji financijske krize (povećavanje kamatnih stopa paralelno uz rast tečaja), »stručnjaci« mu objašnjavaju da su privatni interesi vlasnika banaka važniji od pojedinačnih privatnih interesa. Kad nakon svega građani postanu podozrivi i nepovjerljivi i prema tim »stručnjacima« i prema onima koji ih angažiraju, odnosno prema vlasnicima kapitala koncentrirana u bankama, prozvat će ih se da podliježu jeftinom populizmu.
Tada, shvativši da je većina prozrela kroz fasadu i oguglala na izjave službenih glasnogovornika, angažiraju se osobe iz raznih konzultantskih i PR (odnosi s javnošću) poduzeća. Vlasnici tih tvrtki i njihovi »stručnjaci« svoj kruh stječu od naknada za usluge koje pružaju privilegiranoj manjini, i stoga su sve samo ne neutralni, nepristrani i objektivni. Njihova je zadaća okrenuti mišljenje javnosti, a pritom posvuda plasiraju pojam poput populizma.
Što onda jest populizam? Populizam je širok pojam koji u primjeni može i ne mora biti kontaminiran. Svaka demokratski izabrana vlast u određenoj je mjeri populistička; tȁ većina ju je odabrala. U užem smislu populisti su oni koji tvrde da imaju izravniju vezu s »populusom«; oni smatraju da prethodne vlade doduše jesu bile demokratski izabrane, ali da su bile otuđene, udaljene od naroda koji stoga nije zapravo participirao u vlasti. Kontaminirani populizam podilaženje je niskim strastima mase, manipulacija neobrazovanim građanima (kojih je, nažalost, mnoštvo),poticanje predrasuda prema manjinama,potenciranje konflikata u svrhu angažiranja većega mnoštva ljudi o prijepornim pitanjima, pokretanje mnoštva propagandom, neistinitim vijestima, naguravanje građana u obor: »mi« i »oni«. U ekonomskom smislu kontaminirani populizam jest obećavanje rješavanja složenih problema na jednostavne načine; npr. »izgradit ćemo zid« – kao da se ekonomski, sociološki i politički problemi daju riješiti cementom i armaturom.
Zbog svega je navedenoga iznimno važno zagledati ispod površine i promatrati tko što smatra pod populizmom, i podvaljuje li tko nešto pod firmom populizma. Ljevičari vole u populizam ugurati razvijenu nacionalnu samosvijest. Desničari suprotnu stranu etiketiraju kao populiste kad ovi monopoliziraju bliskost radničkoj klasi. Jasno, lamentirajući do iznemoglosti o populizmu preuzima se rizik da taj termin postaje toliko izlizan, toliko izmanipuliran da ne znači više ništa.
I dok suvremeni politički prevrati imaju elemente ekonomskoga populizma, valja biti oprezan. Populizam nastaje iz dubokoga ekonomskoga nezadovoljstva velikoga broja ljudi. Neoslovljavanje, ignoriranje i zanemarivanje toga nezadovoljstva od strane standardnih političkih struktura otvara prostor za populizam. No politički gubitnici samo dolijevaju ulje na vatru usredotočujući se na vanjske i površne manifestacije populizma, na zapravo nebitne stvari (npr. liberali upozoravaju na Trumpov odnos prema ženama žmireći pred »svojim« Clintonom – Lewinsky), a da pritom i dalje ignoriraju i zanemaruju temeljne ekonomske probleme većine građana.
