Mnogima je sv. Ivan Henry Newman poznat jednostavno kao konvertit, obraćenik. Pritom se obično misli na Newmanov prijelaz u Katoličku Crkvu. No za dr. Šimu Šokčevića spomenuti je čin samo bio logičan ishod ključnih odluka koje je donio ranije. »Rekao bih da je to treća i posljednja etapa u njegovu traganju za Istinom«, kaže jedan od najboljih poznavatelja Newmanova djela na hrvatskom govornom području. »Štoviše, ako pod obraćenjem podrazumijevamo radikalnu promjenu života s ciljem da osoba uspostavi trajni odnos s Bogom, onda se događaj iz 1816. godine, koji Newman opisuje u svom djelu ‘Apologia pro vita sua’, može protumačiti kao njegovo istinsko obraćenje, a sve ono što je uslijedilo zapravo je samo razvojni put kršćanske duše koja je već posvetila svoj život Bogu.«
»U navedenom djelu Newman piše da ‘nije imao nikakva oblikovana vjerska uvjerenja do svoje petnaeste godine’. Po završetku osnovne škole doživio je duboko iskustvo obraćenja. Prihvatio je angloevangelizam. U navedenom djelu piše ovako: ‘Kada mi je bilo petnaest godina… doživio sam veliku promjenu mišljenja. Osjećao sam da na mene utječe sasvim određeno vjerovanje te je moj um bio pod dojmom dogme, što se po Božjoj milosti nije nikada više izbrisalo ili potamnilo. Od petnaeste godine dogma je postala fundamentalni princip moje religije. Nisam poznavao ni jednu drugu religiju… Religija kao puki osjećaj za mene je bila san i ruglo’«, kaže sugovornik citirajući ključne dijelove Newmanova djela.
Važnost ovoga Newmanova obraćenja iz 1816. godine apostrofirao je i papa Benedikt XVI. u jednom svom božićnom nagovoru, nazivajući taj događaj »kopernikanskim obratom« u Newmanovu životu, kaže dr. Šokčević. »Papa i aktualizira to obraćenje te ističe da je Newman do trenutka toga obraćenja razmišljao poput prosječnoga čovjeka današnjice koji ne samo da jednostavno isključuje Božju opstojnost, nego ju smatra nečim neizvjesnim, te ona ne igra nikakvu ulogu u njegovu životu«, rekao je dr. Šokčević.
Već tu on vidi sjeme, ili barem naznake, Newmanova prihvaćanja katolištva. »Zbog stavljanja naglaska na dogmatsko (objektivno) i odbacivanja radikalno subjektivističkoga poimanja religije ovo Newmanovo obraćenje može se u širem smislu smatrati obraćenjem na katolicizam«, kaže dr. Šokčević. Danas, u doba »religije kao pukoga osjećaja«, u doba »new age« religije koja propovijeda da zapravo nije važno u što i u koga vjeruješ, nego je važno samo da ti to pomaže živjeti, Newmanovo je stajalište upravo proročko. Religija bez Boga kao svojega objektivnoga i stvarnoga objekta pokušaj je ljudskoga spasenja vlastitim duhovnim silama, samospasenja koje je unaprijed osuđeno na propast.
U toj objektivnosti dogme kao istine koju je Bog objavio, pomoću koje Newman uspostavlja ravnotežu u odnosu na naglašavanje osobno proživljene vjere, koju je isticao protestantski pijetizam, dr. Šokčević vidi ključ Newmanova prijelaza na katolištvo. Dogmu – primjerice onu o Presvetom Trojstvu – čovjek ne može dokučiti svojim razumom, nego je prihvaća vjerom, povjerenjem u Boga koji je objavljuje, premda ona nije protiv razuma, nego mu štoviše pomaže kako bi se izvukao iz glibova u koje zapada. To ga je načelo najprije, još u njegovoj »angloanglikanskoj fazi«, navelo na protagonističko sudjelovanje u Oxfordskom pokretu, koji se zasnivao na protuprotestantskim načelima i približavao je Anglikansku Crkvu načelima Katoličke Crkve. Kad mu to nije pošlo za rukom, počela se u Newmana javljati sumnja je li u pravoj Crkvi.
Ovdje je moguće navesti tek neke od sugovornikovih opisa pojedinih faza svetčeva puta u Katoličku Crkvu. »Odlučivši se na putovanje Mediteranom«, pripovijeda dr. Šokčević, »da bi upoznao katolicizam i pravoslavlje, došao je do određenih činjenica i informacija koje su pobudile u njemu sumnju je li Crkva kojoj pripada ona ispravna, no još uvijek nije oblikovao stajalište. (…) No kasnije su se te sumnje intenzivirale i 1839. godine, proučavajući crkvu V. stoljeća i Kalcedonski koncil (451. godine), Newman je naslutio da zapravo pripada krivoj Crkvi. On je uočio da se Anglikanska Crkva poziva na tradiciju ranoga kršćanstva pod pretpostavkom da je kršćanstvo bilo statično, kao što je uvidio da je i anglikansko učenje u njegovo vrijeme bilo statično, tj. nije baš bilo povezano s novim definicijama papa i koncila. Kada je Newman usporedio kršćanstvo u evanđeljima s kršćanstvom u vrijeme Kalcedonskoga sabora, zaključio je da se kršćanstvo u prvim stoljećima razvijalo, da zapravo nije bilo statično. Drugim riječima, shvatio je da se rano kršćanstvo ponašalo kao Rimokatolička Crkva u njegovo vrijeme. Zatim je tu upotrijebio princip analogije (sličnosti) i došao do zaključka da je Kalcedonski koncil bio rana verzija Tridentskoga koncila u 16. stoljeću, a Trident za razliku od Kalcedona anglikanci nisu prihvatili. Zato je analogno došao do toga da su protestanti u njegovo vrijeme bili kao eutihijanci u vrijeme Kalcedonskoga sabora, anglikanci su bili umjereni monofiziti, a katolici su bili na istom mjestu na kojem su i sada, odnosno na strani istine.«
Dr. Šokčević donosi i dva Newmanova citata iz djela »Apologia pro vita sua«. »Ona je (Katolička Crkva) kao fotografija prve Crkve. Ili u najmanju se ruku razlikuje od prve Crkve otprilike kao što se razlikuje fotografija čovjeka u četrdesetima od onoga u dvadesetima. Zna se da je to isti čovjek«, glasi prvi. A drugi glasi: »Od kraja 1841. godine moja je pripadnost Anglikanskoj Crkvi bila na samrtnoj postelji i toga sam postajao postupno svjestan. Nisam mogao biti u njezinoj službi ako mi nije bilo dopušteno katoličko tumačenje članaka… (…) Nisam mogao otići u Katoličku Crkvu sve dok je ona podržavala štovanje Blažene Djevice Marije koje je po mojoj savjesti bilo nespojivo s vrhovnom nepriopćivom slavom Jednoga i Vječnoga.« Dr. Šokčević nastavlja pripovijedati: »U Littlemoreu je osobno i egzistencijalno došao do spoznaje da je Rimokatolička Crkva apostolska i da Anglikanska Crkva, s obzirom na to da nije u zajedništvu s Rimom, ne pripada tomu. No, naravno, ta spoznaja, taj pojmovni pristanak morao je imati konkretnu odluku i upravo donošenje te odluke zahtijevalo je još vremena, još dvije godine promišljanja i agonije kada je konačno, 9. listopada 1845. godine, prešao u Katoličku Crkvu.«
Sljedeća promišljanja dr. Šokčevića o Newmanovu putu traženja istine dragocjena su za suvremenost. »Newman je došao do spoznaje«, kaže sugovornik, »da manjkavost protestantskoga učenja treba tražiti u subjektivnosti, u trajnom istraživanju osjećaja, u naglasku koji stavlja na vjeru, a ne na objekt vjere, dok je snaga rimokatolištva njegova objektivnost, trajna kontemplacija utjelovljenoga Boga. Tu možemo prepoznati i snažan Augustinov utjecaj na Newmana, gdje Augustin kaže da je Bog ‘jedini dovoljan srcu koje je stvorio’. Samo Bog može osloboditi ljudsko srce, jer bez Boga smo ugušeni sami sobom… (…) No bilo bi krajnje nepravedno kada bismo sav subjektivizam pripisali evangelizmu, protestantizmu i rekli da je to sve ondje i samo ondje tako. (…) No Newman, kao što je primijetio da je strogo logičko zaključivanje u pitanjima vjere problematično, tako je isto uvidio i problematičnost pretvaranja religijskih iskaza u puke izričaje mišljenja, emocija ili imaginacije, što je također opasno. U tom kontekstu važno je da ne predamo sve činjenično znanje znanosti ili da odbacimo sve istinite tvrdnje religije. To znači da se subjektivnost, što je poenta Newmanove misli, mora pročistiti od egocentričnoga subjektivizma koji prijeti i objektivnosti i zbilji. Upravo taj strah, da će postati zatvorenik vlastitih osjećaja i misli, nije nikada bio daleko od Newmana i njegove svijesti dok je još bio unutar Anglikanske Crkve. Na njegovo veliko iznenađenje, čini se da je upravo katolicizam pronašao ključ toga zatvora vlastitoga, samodostatnoga sebstva.«
Na temelju prikaza Newmanova traženja i nalaženja istine dr. Šokčević zaključuje: »Ta Newmanova duhovno-intelektualna Odiseja snažna je poruka današnjemu intelektualcu koji bi baš poput Newmana trebao neumorno tragati za Istinom, ljubiti Istinu, bez obzira na sve Scile i Haribde vremena u kojem živi. Newmanovo je obraćenje i snažna poruka nama katolicima, da budemo svjesni toga dara vjere koji smo primili. Ono je još jedna potvrda kako neizmjerna Ljepota Istine, darovana iz obilja Božje milosti, privlači i vodi čovjeka ako joj se on u svojoj slobodi potpuno otvori i preda, baš kao Newman koji moli u svom poznatom himnu: ‘Vodi me, Ti blago Svjetlo, u tami koja me okružuje, vodi me na putu!’«
NASTAVLJA SE
