Što se više sa sugovornikom dr. Šimom Šokčevićem zalazi u život i djelo novoga svetca Katoličke Crkve, to se više naziru Newmanovi proročki obrisi glede današnjice. Jedna od dimenzija njegova života koja se nameće, kad se na njega gleda s današnje perspektive, jest njegovo ekumensko značenje. Činjenica je, naime, da su Newmanovu kanonizaciju kao svojevrsno priznanje doživjeli ne samo britanski katolici, nego i druge kršćanske denominacije, poglavito sami anglikanci, što bi moglo čuditi jer je Newman napustio Anglikansku Crkvu.
Newman, ističe dr. Šokčević, nije bio razdvojena osobnost, nego je bio ista osoba koja je pola svojega života bila anglikanac, a drugu polovicu života katolik. S jedne je strane znao biti oštar prema protestantizmu općenito. Lutheru je, primjerice, zamjerao što je, kako kaže, kršćane ostavio u »ropstvu njihovih osjećaja«, što je mnoge dovelo do toga da u konačnici ne vjeruju u sakramente. S druge strane Newman »nikada ne odbacuje evangeličku tradiciju u kojoj je odrastao i sve ono što je kroz tu tradiciju stekao«, kaže dr. Šokčević. »U jednom od posljednjih pisama, pred kraj života, napisao je da je kroz cijeli svoj život poštovao ‘velike i goruće istine vjere’ do kojih je došao kao evangelik. Protestantizam i anglikanizam bili su sastavni dio njegove vjerničke osobnosti i on je to znao, iako je došao do spoznaje da je Katolička Crkva jedna, sveta i apostolska. Općenito je za njega reformacija bila nešto loše što se dogodilo Crkvi, ali ne zato što u protestantizmu ne bi bilo ničega dobroga, nego zato što su s jedne strane katolici prenaglasili sve ono što su protestanti nijekali ili podcjenjivali, a s druge su podcjenjivali sve što su protestanti naglašavali. Zbog toga katolici, primjerice, danas gotovo i ne čitaju Bibliju. Crkveni bi otci time bili neugodno iznenađeni, kao što je iznenađen u svoje vrijeme bio i Newman«, kaže sugovornik.
I donosi zaključak: »Uzimajući u cjelini Newmanovu ekumensku misao, moglo bi se reći da iz Newmana više progovara obraćenik nego ekumenski teolog. No nesumnjivo on je uspio povezati odanost Katoličkoj Crkvi i duboku brigu za kršćansko jedinstvo. Njegovo realno i iskreno isticanje zaprjeka također može biti od spasenjske važnosti za generaciju današnjih kršćana, koja je u iskušenju umanjivati razlike između kršćanskih denominacija koje postoje i kojih trebamo biti svjesni. Upravo to Newmanovo nepatvoreno i uporno traganje za Istinom koja ne vrijeđa, nego oslobađa, prepoznaju i anglikanci i katolici, a rekao bih i svi ljudi dobre volje i zdrava razuma. Vjerojatno je to jedan od presudnih razloga zašto Newman nije predmet spora među kršćanima, nego most koji ih povezuje.«
Iz Newmanova djela nameće se niz tema koje ga čine svojevrsnim pretečom Drugoga vatikanskoga koncila. Dr. Šokčević tu nudi obilje elemenata, iz kojega je ovdje, nažalost, moguće istaknuti tek neke naglaske. Jedan od njih odnosi se na savjest. »Savjest, prema Newmanu, pruža sliku i konkretno djelovanje providonosnoga Boga, osobnoga zakonodavca i sudca. Naše primordijalno religijsko znanje proizlazi iz savjesti, tj. kroz svijest o moralnoj obvezi možemo doći do ‘realnoga dohvaćanja’ Božje stvarnosti (nota bene: realnoga dohvaćanja, ne tek našega doživljaja). U tom kontekstu naš autor ističe da savjest uvijek implicira ‘prepoznavanje živoga objekta’ prema kojemu je usmjerena. Prema njemu nežive stvari ne mogu uzburkati naše osjećaje. Objekt u nama budi odgovornost, mi smo pred njim posramljeni, samo ako je taj objekt inteligentno biće. Drugim riječima, ne razvijamo osjećaje odgovornosti prema kamenu i ne osjećamo se posramljeni pred konjem ili pred psom. Newman smatra da je Bog kroz savjest prisutniji u našim životima nego što mi to zapravo mislimo (sv. Augustin!). U svakodnevnom životu Boga ne vidimo, ali mu svejedno na moralnim i religioznim osnovama odgovaramo kao osobi koju živo dohvaćamo. Ta ideja o obvezi i dužnosti, o osjećaju grižnje savjesti te nemir i konfuzija koju kod nas stvaraju prijestupi (grijesi) zapravo su dokaz da postoji nešto bliže religiji od samoga intelekta i ako želimo tragati za religijskom istinom, moramo biti svjesni da njezin dokaz ne leži u intelektu, nego u savjesti, u odnosu prema moralnomu zakonu«, kaže dr. Šokčević. To, međutim, intelekt ne isključuje, nego samo dolazi prije njega i pokreće ga na djelovanje. Budući da svi ljudi imaju savjest, jasno je da ta promišljanja pridonose izgrađivanju temelja na kojima su zasnovane koncilske deklaracije »Dignitatis humanae« (o slobodi savjesti i vjerskoj slobodi) i »Nostra aetate« (o drugim religijama).
No preispitivanje savjesti, da bi se uistinu dohvatilo Boga koji tamo stanuje, ozbiljan je posao i svakodnevna dužnost. Dr. Šokčević opisuje sljedeća Newmanova razmišljanja. »Mislim da je Newmanov govor o savjesti«, kaže sugovornik, »vrlo važan za današnje kršćane čija je savjest pomalo uspavana. Taj kršćanski ‘drijemež’ događa se pod utjecajem, kako to Newman kaže, ‘religije svijeta’ koja tek djelomično poštuje evanđeoske zapovijedi, potiče uski, parcijalni pristup koji unutar kršćanstva odabire isključivo ono ‘što mu se sviđa’. Kao takva, ‘religija svijeta’ osobito zavodi one koji su neoprezni, nesigurni, a prepoznajemo ih po tome što izabiru samo tzv. ‘svijetlu strana evanđelja’, tj. evanđeoske riječi utjehe, zapovijedi ljubavi, dok onu ‘tamnu stranu’, koja uključuje strah Božji i mržnju prema grijehu, zanemaruju. Kako tvrdi Newman, te štovatelje ‘svijetle strane evanđelja’ zamijetit ćemo po ‘vrhunskoj uglađenosti’. Oni štuju razum, njeguju dobar ukus, afekte stavljaju pod kontrolu, što osobito dolazi do izražaja u različitim javnim svečanostima i na zabavama, u kojima takvi kršćani uživaju i do njih osobito drže. Osim toga, to se vidi i u opremanju njihova doma, gdje sve odiše ‘elegancijom’ i ‘stilom’. Njihova je ključna vrlina dobrohotnost, a nepodnošenje zla, pa i revnost uzimaju sa se zadrškom, gotovo kao mane. Strogost se smatra nedopustivom, a ustrajnost i postojanost uopće nisu poželjne vrline. I savjest se smatra nečim strogim, tmurnim, pa ju se svelo na ‘običan kodeks ponašanja koji je posljedica tek praktičnih potreba u društvu’.«
Po mnogočemu Newman zaslužuje titulu »otca Drugoga vatikanskoga koncila« i o tome bi se »mogla napisati knjiga«, kaže dr. Šokčević. Svojim je uvažavanjem povijesti i njezine konkretnosti, a istodobno isticanjem kontinuiteta u razvoju kršćanskoga nauka kroz različite povijesne epohe Newman zaradio simpatije takozvane »nove teologije« (Yves Congar, Jean Daniélou, Henri de Lubac i dr.) koja je imala velik utjecaj na Koncil. Newmanova je misao, među ostalim, najavila i dokument »Apostolicam actuositatem« o poslanju laika. »Naime, Newman je imao velik broj prijatelja, vjernika laika koji su kao intelektualci hrabro istupali zalažući se za istinu i pravednost, braneći također svoja vjerska uvjerenja. On je smatrao da to zapravo i treba biti zadaća obrazovanih vjernika laika, koji bi, kada su u pitanju društveni problemi, trebali biti angažiraniji u njihovu rješavanju. Smatrao je da to nije u tolikoj mjeri zadaća klera te da vjernici laici moraju aktivno sudjelovati u društvenom životu, i to u skladu sa svojom savješću, a ne samo po naputku klera«, kaže dr. Šokčević.
No Newmanova aktualnost ide i onkraj Koncila i izravno pogađa suvremenost, odnosno temeljno globalno usmjerenje Crkve u suvremenom svijetu, koje je došlo do izražaja u naučavanju svih poslijekoncilskih papa. Sugovornik podsjeća na »gotovo proročku propovijed« koju je kardinal Newman 1874. godine uputio bogoslovima u Birminghamu. »U toj propovijedi«, kaže dr. Šokčević, »Newman poručuje bogoslovima da će se ‘uskoro susresti sa svijetom koji do sada nije bio znan’, s tamom mnogo većom od one s kojom se susrela rana Crkva, ‘tamom pred kojom bi sv. Atanazije i Grgur Veliki zadrhtali’. Naime, Newman kaže da se Crkva kroz povijest nerijetko suočavala s poganskim svijetom, ali se nikada nije susrela s postreligioznim svijetom u kojem se kršćani smatraju ‘neprijateljima građanskih sloboda i društvenoga razvoja’. Tu vidimo da Newman promišlja slično kao današnji teolozi i filozofi. U tom će smislu papa Pavao VI. pozivati na ponovnu evangelizaciju sekulariziranih postkršćana ili postreligioznih, što će papa Ivan Pavao II. nazvati ‘novom evangelizacijom’«, kaže dr. Šokčević.
»Ta ‘nova evangelizacija’«, zaključuje sugovornik, »koja je već dugo u središtu svih teoloških i pastoralnih nastojanja Katoličke Crkve, prema Newmanu bi se trebala temeljiti na usmjeravanju današnjega postkršćanina prema Istini, Dobroti i Ljepoti koje ispunjavaju njegovu dušu, omogućujući joj obrat prema Bogu koji jedini može ispuniti praznine ljudskoga srca. Suvremeni sekularizirani postkršćanin zatvoren je u sebe, ne razvija odnose s drugim ljudima ili ih površno razvija. No posebno je problematično što ne razvija odnos na kojem se hrani čitava njegova egzistencija, a to je odnos s Bogom. Zbog toga se često osjeća depresivnim, nezadovoljnim, neispunjenim. Takvim sekulariziranim postkršćanima treba pokazati da postoji odgovor na njihova neispunjena srca. Taj odgovor su kršćani koji dopuštaju da praznine njihove duše ispuni Božja milost, svjesni da je jedina prava zbilja ona u kojoj se naša duša osjeća slobodno i ‘kod kuće’. Ta je zbilja Božja prisutnost, prisutnost koja je ljubav.«
