Kanonizacija, tj. svečan i javan upis u popis (kanon) svetaca Katoličke Crkve, postavlja osobu kanoniziranoga blaženika ili blaženice na štovanje i na uzor čitavoj, univerzalnoj Crkvi. Tako je to sa svakim svetcem ili sveticom. Neki će se od njih, ipak, više i gorljivije štovati u pojedinim mjesnim Crkvama, nacionalnim ili kontinentalnim, ili među nekim skupinama vjernika. Drugi pak kao da u svom životu utjelovljuju ključne dimenzije i poteškoće koje prate put Crkve u određenom vremenu pa su uistinu »zanimljivi« cijeloj Crkvi. Riječ je u pravilu o svetim papama, posebno onim koji su dali ton životu Crkve u određenom razdoblju (primjerice sv. Ivan Pavao II.), ili pak svjetski poznatim velikanima kršćanske misli ili kršćanske ljubavi (poput sv. Majke Terezije). U nedjelju 13. listopada papa Franjo je u Vatikanu kanonizirao tri redovnice (sv. Jozefinu Vannini, sv. Mariju Tereziju Chiramel Mankidiyan i sv. Dulce Lopes Pontes), jednu Bogu posvećenu laikinju (sv. Margaretu Bays) te kardinala sv. Ivana Henrika (Johna Henryja) Newmana. Posljednji svetac pripada skupini svetaca koji svojim životom imaju, na poseban način, što reći suvremenoj Crkvi i suvremenomu svijetu.
Pomoći otkriti čitateljima Glasa Koncila životne poruke sv. Ivana Henrika Newmana zamoljen je jedan od najboljih poznavatelja svetčeva života i djela na hrvatskom govornom području, izvanredni profesor na Katedri filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu dr. Šimo Šokčević. On u posljednje vrijeme intenzivno proučava Newmanovu misao, što je dovelo i do knjige koju je početkom prošle godine objavio pod naslovom »Filozofija obrazovanja Johna Henryja Newmana«. U knjizi među ostalim prikazuje život i djelo toga istaknutoga teologa, književnika, filozofa i svetca. Osim toga, autor iz perspektive Newmanove filozofsko-teološke spoznajne teorije tumači glavne teze na kojima počiva njegova filozofija obrazovanja te kroz to nudi i vlastito viđenje smjera kojemu bi trebali ići odgoj i obrazovanje u budućnosti.
Prvo pitanje upućeno sugovorniku odmah je iznijelo na vidjelo Newmanovu aktualnost te ujedno dovelo do svojevrsne podulje digresije koja se, međutim, tek prividno udaljila od priče o novom svetcu. Naime, sugovornik je zamoljen da ukratko protumači Newmanovo doba jer se čini da je u čitavom 19. stoljeću, kao i početkom 20. stoljeća, bilo više obraćenika nego danas, ne samo u Engleskoj, nego u Europi općenito. Sugovornik je odmah dao na znanje da je pitanje povezano s drugim pitanjem: Što je to zapravo obraćenje i kako se ono manifestira u različitim vremenima? »Kad je riječ o 18., a posebno o 19. stoljeću, zasigurno govorimo o razdoblju obraćenja velikih intelektualaca. Smatram da je to bilo uvjetovano određenim čimbenicima, jednako kao što postoje i razlozi zbog kojih dijelimo dojam da danas nema takvih zapaženih obraćenja intelektualaca kao što je bio slučaj u spomenutom razdoblju«, kaže sugovornik.
Obraćenje je, kaže dr. Šokčević, »složeni fenomen kojim se bave teolozi, filozofi, povjesničari, psiholozi, sociolozi i brojni drugi«. On ima teško dokučivu unutarnju komponentu, ali i izvanjsku, koja je pak usko vezana uz izražavanje vjerničkoga života u određenom razdoblju. Sugovornik to izražavanje vjere gleda u kontekstu procesa koji se naziva sekularizacijom.
»Gledano iz povijesne perspektive, svakako je zanimljivo promatrati 18. i cijelo 19. stoljeće kao razdoblje u kojem je kršćanstvo i dalje snažno prisutno, no istodobno se javljaju određeni sekularni pogledi na život koji se jednako uvažavaju kao i oni religijski. To ne znači da je sekularno zamijenilo religiju, ali se jednostavno nudi kao mogućnost koja nije bila toliko prisutna u prijašnjim povijesnim razdobljima. Npr. ako uzmemo u obzir kršćanski strukturirano društvo 16. stoljeća, u takvu društvu pojedinac gotovo nije mogao ne vjerovati u Boga, a primjerice pojedinac u 21. stoljeću, iako je vjernik, ne može gledati na svoju vjeru drugačije nego kao na jednu od mnogih opcija koje se nude. Za 19. stoljeće znakovit je zapažen rast nevjere kao takve, pod čime ne mislimo samo da su mnogi izgubili vjeru i napustili Crkvu, nego i to da su se u tom stoljeću počeli otvarati novi prostori, određene niše za ateističko promišljanje. Počinje se javljati i cijeli spektar alternativa onomu religijskomu, kršćanskomu i katoličkomu«, kaže dr. Šokčević.
Sugovornik spominje i pijetizam, duhovni pokret u 18. stoljeću koji se, kao reakcija na borbeni ateizam, javio uglavnom unutar protestantizma. Pijetizam, koji je donekle utjecao i na Newmana, izričito je stavljao naglasak na unutarnji doživljaj i unutarnju dimenziju vjere. Taj je pokret na prvi mah donekle usporio ateizaciju i sekularizaciju društva u 18. stoljeću, ali joj je na dulji rok (već u 19. stoljeću) zapravo išao u prilog jer je smještao vjeru u područje intime i osobnoga iskustva, pridonijevši tomu svođenju vjere »na subjektivnu, privatnu sferu«. Tako »religija postaje sve više privatna stvar, ona gubi svoje javne i obligatorne funkcije koje je imala u društvu, a čovjek se sve više percipira isključivo i samo u imanentnom poretku«. Pozivajući se na Charlesa Taylora, dr. Šokčević govori o »antropocentrizmu«, odnosno »isključivu humanizmu«. S takvim se humanizmom »nisu slagali mnogi intelektualci toga razdoblja koji su težili sveobuhvatnomu i slobodnomu znanju koje uključuje traganje za cjelovitošću istine, što uključuje i oblikovanje cjelovitoga čovjeka. To je zasigurno bio jedan od ‘okidača’ za pojavu toliko važnih obraćenja velikih intelektualaca 19. stoljeća«, kaže dr. Šokčević.
I ubrzo dolazi do suvremenosti. »Kad govorimo o 21. stoljeću, zapravo nije ni potrebno posebno naglašavati koliko se nevjera danas usidrila u životu i stvarnosti čovjeka. Za razliku od 19. stoljeća, za suvremenoga čovjeka potpuno je neupitno to da je određena religiozna ili nereligiozna životna opcija stvar pojedinca. To se jednostavno podrazumijeva. Zbog toga možda postoji dojam da se obraćenja intelektualaca danas i ne događaju jer se smatra da je obraćenje samo zamjena jedne opcije za drugu, pri čemu se sve opcije relativiziraju tvrdnjom, koja, jasno, ima i praktične posljedice, da je to privatna stvar svakoga pojedinca«, kaže dr. Šokčević. Ali se s time ne miri. Naime, povijest Crkve i kršćanska tradicija »pokazuju da je jedan od pokazatelja obraćenja intelektualca njegovo snažno svjedočanstvo vjere kroz umjetnost ili pak kroz pisanu riječ, kojom se zasigurno najbolje može izraziti sva drama toga intelektualnoga, duhovnoga i moralnoga traganja za Istinom kroz koje je obraćenik prošao«. Drugim riječima, obraćenje ne može posve ostati na razini intime, privatnosti. Zato je na mjestu pitanje »koliko su ta obraćenja suvremenih intelektualaca istinski duboka obraćenja ako se kompariraju s onima u povijesti kršćanstva«. Možda je problem i u tome što intelektualci danas uglavnom djeluju u okvirima akademskoga i sveučilišnoga svijeta; on je pak sve više pod diktatom »pragmatičnoga i utilitarnoga znanja«, koje »sve više akademski svijet i sveučilišno obrazovanje porobljuje i odvaja od njegove biti«, kaže dr. Šokčević.
Sljedeće riječi vrijede za sve vjernike, bili obraćenici ili ne. »To (do sada opisano), kao i svijest da živimo u vremenu kada se vjera razdvaja od duhovnosti i kada je moguća religioznost bez Boga, velik je izazov i za kršćanskoga intelektualca i intelektualku koji su rođeni u kršćanskim obiteljima, odgajani u vjeri. To im, međutim, ne smije biti dovoljno, nego, u takvu okruženju, doslovno svakoga dana moraju obnavljati svoju odluku da žive kršćanskim životom, da im Bog bude na prvom mjestu i da ga ljube kao Istinu, nasuprot neprestanim kušnjama koje pred njih stavlja sekularizirano društvo, tehnika, kapitalizam i suvremeni utilitarizam koji oblikuju obrazovnu i intelektualnu sferu današnjice. Naime, sve je manje elemenata unutar sekulariziranoga društva koji bi nas trajno ‘podsjećali’ na važnost Istine, Dobrote i Ljepote u našem životu. (…) Moram priznati da me zbog već navedenih razloga i ne čudi da suvremeni intelektualac sve manje traga za istinom, zatočen u špilji pragmatične svakodnevice do čije duše teško dopire to Svjetlo Istine te je kao takav nespreman na bilo kakve preobrazbe vlastite osobnosti, osim eventualno na one na naravnim osnovama, koje može sam svojim naporima ostvariti bez Božje milosti. Baš zato je potrebna svakodnevna odluka da ljubimo Istinu koja nadilazi ono puko naravno i usmjerava prema Nadnaravnomu«, kaže filozof iz Đakova. Premda je u dobrom dijelu dosadašnjega razmišljanja Newman jedva bio spomenut, ubrzo će se vidjeti da se njegov život krije gotovo iza svake riječi.
NASTAVLJA SE
John Henry Newman rođen je 1801. godine u Londonu kao najstariji od šestero djece (tri sina, tri kćeri) anglikanca Johna, po zanimanju bankara, i Jemime, pripadnice obitelji prognanih francuskih hugenota (kalvina). Sa 15 godina dječak iznimne inteligencije usmjerio se prema intenzivnomu vjerskomu životu. Teologiju je studirao na Oxfordu. Za anglikanskoga je svećenika zaređen 1825. godine, a od 1828. do 1843. godine djelovao je kao sveučilišni vikar i propovjednik. Godine 1833. postao je jedan od glavnih predstavnika tzv. oxfordskoga pokreta kojemu je bio cilj obnova vjerskoga života Anglikanske Crkve. Od 1939. godine počeo se boriti sa sumnjom je li Anglikanska Crkva prava Kristova Crkva. Nije odustao od traženja istine, ma kako njezine posljedice bile bolne. Intelektualni napor i molitva urodili su ključnim korakom, prijelazom na katolištvo 1845. godine. U svibnju 1947. godine u Rimu je zaređen, kao član Kongregacije Oratorija sv. Filipa Nerija, za katoličkoga svećenika.
